Don Bosco nas uči – ljutnja uništava odgoj

Postoji divno pismo u kojem sv. Ivan Bosco savjetuje svoje svećenike da izbjegavaju ljutnju u obvezama prema štićenicima o kojima su se brinuli.

Odreći se sve ljutnje

On je osnovao vjersku kongregaciju, Salezijance, kako bi se brinuo o dječacima beskućnicima pa su tako on i njegovi svećenici zasigurno imali pred sobom mnoštvo nekontroliranog ponašanja koje je trebalo ispraviti, kao i situacija u kojima su mogli izgorjeti od bijesa. No sv. Ivan Bosco govori svojim svećenicima u pismu: „Oni su naši sinovi pa se tako u ispravljanju njihovih pogrešaka mi moramo odreći sve ljutnje i držati je dalje tako čvrsto dok potpuno ne nestane. Ne smije biti neprijateljstva u našim mislima, ni prezira u našim očima, niti uvreda na našim usnama. Mi moramo koristiti milosrđe u sadašnjosti i imati nadu za budućnost, kako i odgovara istinskim očevima koji žude ka stvarnom ispravljanju i poboljšanju."

To što je svetac rekao svojim svećenicima odnosi se isto i na nas kao majke i očeve u odgoju vlastite djece. Svaki put kad pročitam ovo pismo, koje se nalazi u čitanju obreda za slavlje sv. Ivana Bosca, 31. siječnja, divim se njegovoj mudrosti, no u isto vrijeme sam njime osuđen: Natjeran sam priznati da kad bi ovaj veliki svetac vidio moje roditeljstvo, rekao bi mi da se upuštam u previše srditosti prema svojoj djeci.

U obliku pravde

Čini se da je ljutnja koja se ušuljava u roditeljska djela korenja, discipliniranja i kažnjavanja primarni fokus don Boscova pisma. Postoje druge vrste roditeljske ljutnje, poput one kad dijete ima potrebu za roditeljem koji se ne želi zamarati njime i roditeljem koji reagira pun frustracije. Ovdje je ljutnja izvan okvira roditelja koji želi disciplinirati dijete. Ostanimo unutar ovih okvira i pokušajmo razumjeti zašto ljutnja tako lako ulazi u proces discipliniranja i kažnjavanje djece.

Sv. Toma Akvinski kaže da smo mi obično ljuti kad smo suočeni s nama nanesenom nepravdom te da je element prezira ili podcjenjivanja u onome koji nam je nešto skrivio ono što osobito izaziva ljutnju. Stoga, ako je dijete bezobrazno prema svojim roditeljima, ako pokazuje, bilo riječju ili djelom, porugu, a ne poštovanje, roditelji su spremni na ljutnju. Oni su u točnoj poziciji u kojoj ljudi prirodno osjećaju ljutnju. Ljutnja obuzima roditelje toliko jako, osobito jer se osjećaju pravedno kada prekore nepoštovanje svoje djece. Osjećaju da bi zanijekali svoj najtemeljitiji osjećaj pravednosti kada bi potisnuli svoju ljutnju. Otrov ljutnje se ušuljava u njihovu dušu pod maskom pravde.

Ljutnja nikad nije opravdana

Sv. Ivan Bosco ne bi savjetovao roditelje da zaniječu svoj osjećaj pravde. On ne bi podržavao roditelje kojima nedostaje samopoštovanja pa im ni ne smeta nepoštovanje njihove djece. Zasigurno bi očekivao od roditelja da se „usude disciplinirati", ali bi upozorio na ljutnju koja stavlja „prezir u naše oči" i „uvrede na naše usne". Ljutnja koja u ovom smislu, upozorava, nije nikada opravdana ni nepoštovanjem naše djece, niti ičim drugim.

Ovaj veliki svetac je isto imao dobar osjećaj za to kako teške riječi prezira mogu biti neplodne. U istom pismu čitamo: „Bolje je u teškim situacijama skromno moliti Boga, nego izbacivati rijeke riječi koje će samo uvrijediti slušatelja i neće imati efekta na krivce." Ako smo iskreni prema sebi, priznat ćemo sami sebi da što više podižemo glas u ljutitom prekoravanju, to smo nemoćniji. Ponekad dosežemo točku kad naš bijes postaje dijelom srditosti na našu vlastitu bespomoćnost i nije više ljutnja na našu djecu koja nas ne poštuju.

Snaga krotkosti

S druge strane postoji velika snaga krotkosti zagovarana od strane sv. Ivana Bosca. Jednom prilikom je izveo na seoski izlet grupu dječaka zatvorenika; odbio je pomoć zatvorskih čuvara i bio je sam sposoban vratiti sve dječake u zatvor na kraju dana. Čuvari su bili očarani činjenicom da nitko nije pokušao pobjeći. Njegov očinski pristup je razdao svu ljutnju i bio je moćniji od bilo kojeg zatvorskog čuvara.

Možemo to sagledati ovako. Krotkost sv. Ivana Bosca možda na prvu izgleda slabo, čak i nemoćno dok glasna ljutnja oca koji kori svoje dijete može izgledati jako i hrabro. Ali stvarnost je jednostavno suprotna: blag apel prema djetetu je puno misterioznog autoriteta i uvjerljive snage, dok glasna ljutnja samo služi udaljavanju djeteta od oca i narušavanju njegova autoriteta u djetetovim očima.

Ljutnja kao optužba

Možda je glavna stavka koju možemo zaključiti iz ovog pisma don Bosca ta da pri ključanju od bijesa nama nedostaje pristup ljubavi prema našoj djeci. Pogled nam bježi od činjenice da je važno da se djeca dobro osjećaju. Ne doživljavamo našu ljutnju kao nešto što im koristi, već kao optužbu njihova lošeg ponašanja. Ne razmišljamo kako će naša ljutnja biti primljena te hoće li je slušatelj čuti i imati pomoći od nje. Kad bismo promišljali o ovome, onda bismo razmislili o činjenici da ljutnja „nema utjecaj na one koji su krivi".

Mi ignoriramo ovu očitu činjenicu jer dok gorimo od bijesa, više iznosimo naše vlastite težnje, nego što doprinosimo dobru naše djece. U zanosu ljutnjom postoji samo-povlađivanje. Gubimo dodir s duhom služenja našoj djeci o kojem don Bosco govori: „Stavimo se u službu njima. Neka nas bude sram izabrati stav nadređenosti. Ne vladajmo nad njima osim u svrhu boljeg služenja njima."

Ponavljam da duh don Bosca ne sprječava nas roditelje da budemo čvrsti u pogledu svoje djece. Štoviše, ovaj veliki kršćanski učitelj mladih nam savjetuje da povučemo granice, da budemo nepopustljivi u važnim pitanjima, da očekujemo poštovanje, te da, kad je potrebno, izričemo kazne. On je sigurno znao iz svog velikog iskustva da postoje trenutci kada ove stvarni moraju biti napravljene na silu. Ova sila u discipliniranju bi se mogla nazvati „ljutnja" i zbog toga bi se u nekom smislu moglo zaključiti da don Boscova uputa dopušta opravdanu ljutnju. Međutim često u ljutnji roditelja ima i gorčine, uvredljive granice, nešto što prije ranjava, nego izgrađuje, što udaljava, a ne veže. Kad ovaj neuspjeh ljubavi uđe u našu roditeljsku postojanost, ispravno postaje krivo.

Preobražaj u Kristu

Rekao sam da je krotkost suprotna ljutnji. Uputio bih čitatelja ka prekrasnom odlomku krotkosti u djelu Dietrich von Hildebranda, Preobražaj u Kristu. On objašnjava kontrast između kršćanske krotkosti i svega što je okrutno i nasilno; on isto tako pojašnjava kontrast između kršćanske krotkosti i svega što je slabo i kolebljivo. Lijepo prikazuje posebno poštovanje koje krotka osoba pokazuje prema drugima kao duhovnim bićima i kao osobama. Ovo poštovanje, suprotno ogorčenosti ljutnje, mora biti u centru našeg roditeljstva.

Kažnjavanje našeg vlastitog ponosa

Zaključujem s ovim rečenicama punih izazova iz pisma don Bosca: „Sinovi moji, u mojem dugom iskustvu sam vrlo često morao biti uvjeren u ovu veliku istinu. Lakše je naljutiti se, nego se obuzdati, kao i zaprijetiti dječaku, a ne uvjeriti ga. Da, uistinu, pogodnije je biti uporan u kažnjavanju našeg vlastitog nestrpljenja i ponosa, nego ispravljati dječake." Svetac nam govori da ne bismo trebali biti zavarani osjećajem „pravde" koja pokreće našu ljutnju; često postoji otrov u našoj ljutnji, i važnije je za nas da ga izbacimo iz našeg duhovnog sistema, nego da prekoravamo našu djecu zbog nepoštovanja.

John F. Crosby - Catholiceducation.org

Prevela Martina Jantoš

zenavrsna.com