Blagdan svetog Antuna Padovanskog

Vjerničko stado utječe se ovom pastiru molitvama i zavjetima; posebno mu se ufaju potlačeni i siromašni. Zaštitnik je i propovjednika, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih, žetvi, konja, pošte, brodolomaca, Portugala i vjere u Presveti Sakrament. Naime, rođen je 1195. godine u Portugalu, a umro je 1231. u Arcelli. Koliko je samo puta svatko od nas zazvao ime svetog Ante za pomoć u traženju izgubljenih stvari... A, prva slika pri spomenu na ovog puku omiljenog sveca lik je sv. Antuna s malim Isusom na rukama. Pogled mu je blag, skrušen, umilan, a lice odiše svetošću, poniznošću i dubokom vjerom koju je širio do smrti. U svom nedugom životu sv. Antun, prvorođenac u lisabonskoj plemićkoj obitelji što mu daje ime Fernando i želi da postane vitez, odriče se lagodnog života u luksuznoj palači te izabire vjeru i siromaštvo. Za ovog sveca slovi: izvanredni učitelj evanđeoske istine i trajni posrednik svoje milosti.

Njegovi roditelji, Marija i Martin, bili su plemićke loze, bogobojazni kršćani koji više cijene krjepost nego plemstvo, a tu krjepost kao duševno plemstvo nastoje ucijepiti u srce i svome sinu pa se mladi Ferdinand u ranoj mladosti uči znanju i nabožnom životu u svećenika lisabonske crkve. Već u 15. odlučio je posvetiti se Bogu pa pristupa u samostan augustinaca kod Lisabona, odakle je na svoju zamolbu premješten u Koimbru, u samostan sv. Križa istih redovnika. Nakon osam godina zaređen je za svećenika. Životni put i vjera odvode ga u Afriku, u Maroko, a u međuvremenu postaje redovnik franjevac; iz poštovanja prema sv. Antunu Pustinjaku, uzima si ime Antun. Prema uzoru na sv. Antuna Pustinjaka, uz molitve je obavljao i pokornička djela. Želi otići k nevjernicima i naviještati im svetu vjeru. "Za tebe je tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega?!" govorio si je. Klečeći je molio svoje glavare da ga puste k Maurima u Afriku pa krajem 1220. dobiva dozvolu svoga provincijala. U Africi se i obrazovao, postavši jedan od najučenijih crkvenih ljudi Europe početkom 13. st. Tu žarko propovijeda, ali i obolijeva od malarije, namjerava se vratiti u domovinu, no brod se našao na obalama Sicilije. Još slab, uputi se u Asiz... Boležljiv je, tijelom slabašan, ali jak vjerom, duhom i molitvom, a snagom ga poglavito nadahnjuju razgovori s duhovnim ocem, sv. Franjom. Dolazi na glas, propovijeda..., jednom riječju životom svojim živi evanđelje. Sjeverna Italija i južna Francuska polje su svečeva djelovanja. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru...

Sv. Franjo umire 1226., a na općoj skupštini franjevaca 1227. s nakanom da se izabere novi glavar sv. Antun u 32. godini postaje provincijal proširene bolonjske provincije u sjevernoj Italiji. I u tim krajevima žarko propovijeda, čini čudesa i proširuje red. U studenome 1230. vraća se iz Rima u svoj omiljeni grad Padovu da nastavi apostolski rad, no već 13. lipnja 1231. umire u Arcelli kod Padove, u skromnoj sobici koja je očuvana do danas... Imao je samo 36 godina. Prema njegovoj želji, pokopan je u padovanskoj crkvi sv. Marije Veće. Već u svibnju 1232. papa Grgur IX. uvrstio ga je u svece. Njemu na čast redovnici sv. Franje odmah su počeli pripreme oko gradnje crkve u Padovi, a dograđena je 1263. U travnju te godine je posvećena i u nju su prenesene moći sv. Antuna. Svjedočenja o njegovim čudesima su brojna odmah nakon njegove smrti.
Propovijeda ribama

Zapisano je: "Među onima koji su se protiv tadašnjeg krivovjerja borili propovijedanjem, učenošću i molitvom bio je i sv. Antun. Osobito je krivovjerje bilo rašireno u gradu Riminiju, a kada u nj pristupi sv. Antun, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk da ga ne sluša pa u prvo vrijeme kod njegovih propovijedi bijaše tek nekoliko žena i staraca, no svetac je propovijedao svom revnošću. Kada su to čuli odmetnici, odlučiše da ga pogube. Čuvši za to, sv. Antun povuče se u samoću, molio je i postio ne bi li Bog omekšao srca zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu te vikne ribama iz sveg glasa: 'Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji!' Mnoštvo se okupilo iz radoznalosti, ali i da se naruga tome, no netom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba dopliva k obali i uzdiže pokoji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Antuna..."