Znameniti hajduk koji je 'otimao onome tko ima, a siromaha pomagao'

Andrija (Andrijica) Šimić, znameniti hajduk, zvan 'kralj gorskih klanaca', svojim djelovanjem postao je legendom među južnim Hrvatima, s obje strane granice (i austrijske i turske).

Rodio se u siromašnoj obitelji u Alagovcu, nedaleko od Gruda, 2. listopada 1833. Imao je brata i pet sestara. Kao dječak radio je deset godina kmetovske poslove u age Tikvine u Mostaru. U hajduke se odmetnuo nakon što su mu turski poreznici opljačkali oca, a kadija kojemu se obratio nije htio intervenirati nego je umalo i njega uhitio.

Najčešće je hajdukovao na potezu Imotski - Vrlika i zadržavao se na planini Kamešnici, gdje se i danas pokazuje njegova pećina danas poznata kao Šimića pećina. Povremeno se zalijetao i do Kupresa, Glamoča, Duvna i Mostara, čak Sarajeva i Travnika. Kada je oko 1870. boravio u Vranu, Čvrsnici i drugim hercegovačkim planinama i odande napadao turske karavane, trgovce i kiridžije, u narodu se počelo vjerovati da je neranjiv i da ima nadnaravne moći.

Ipak, kako su zaredale tužbe i s austrijske i s turske strane, raspisana je za Šimićem tjeralica uz pozamašnu nagradu. Izmoren od potjera i skrivanja jednoga dana sklonio se u Runovićima kod Ante Garca i njegove žene Kate. Oni su mu dali riječ da ga neće izdati. Kad je umorni Andrijica zaspao, Garac i njegovih šest susjeda na prevaru svezaše Šimića i predadoše ga vlastima. Vele da je tom prigodom Šimić prokleo svog izdajnika riječima: 'Moje noge nad vašim glavama bile'.

Austrougarske vlasti 31. kolovoza 1872. osudile su harambašu Andrijicu Šimića i njegovu družinu, ukupno 25 hajduka, na dugogodišnje kazne zatvora. Teretilo ih se za pljačku, razbojstva, iznude, ranjavanja i otimačine, ukupno 86 kaznenih djela, uglavnom građana Austro-Ugarske iz Imotskoga i Sinja, premda je Šimićeva družina hajdukovala i u Hercegovini.

Izvedeno je pred sud čak 310 svjedoka. Šimić je osuđen na doživotnu robiju i poslan u zatvor u Kopar. Nakon izdržanih 30 godina i 40 dana zatvora, na intervenciju mnogih znamenitih osoba, od biskupa Paškala Buconjića do ljubuškoga gradonačelnika Sadikovića, pušten je iz zatvora u 70. godini života.

Kada je brodom došao u Split, dočekala ga neviđena masa svijeta. Nosili su ga na rukama od Rive do Marjana. Na putu za rodne Grude Andrijicu dočekuju i slave u svakom selu. Sinjani ga časte sedam dana, proglašavaju ga počasnim sudionikom Alke, čak naručuju fotografa koji ga slika u hajdučkoj odori. Ta je fotografija sačuvana do danas.

U razgovoru za splitski 'Pučki list' 1905. izjavio je: 'Bio sam griešnik, ali niesam odmetnik. Sirote niesam cvilio, siromaha sam pomagao, a žensku sam čast uviek cienio...Otimao sam onome tko ima, a davao onome tko nema'. Umro je 1905. i postao nacionalna legenda.

Nakon raspada Jugoslavije njegovim imenom nazvane su mnoge ulice - u Imotskom, Kninu, Grudama, Ljubuškom. U Imotskome, uza zid gdje mu je pozlilo, postavljena je spomen-ploča s natpisom ‘Na ovom mjestu umro je 5. II. 1905. hrvatski hajduk Andrija Šimić'.

Na jednome putovanju nenadano je preminuo u Runovićima 5. veljače 1905. godine. Kada je umro u džepu su mu našli jednu krunu i dvije pare. Ukopan je na groblju u Runovićima, i to kraj groba svoga izdajice, koji je umro dva dana prije njega. Tako se, vjeruje narod, ostvarila Andrijina kletva.

Zanimljivo, Andrijica je brat pradjeda bivšeg hrvatskog nogometnog reprezentativca Daria Šimića. Po Andrijinom 'zanimanju' ime je navodno dobio i slavni splitski klub 'Hajduk'.