Na današnji dan 1593. ujedinjeni bojovnici su obranili kršćansku Europu

Nakon što je turski sultan Murat III. godine 1590. sklopio mir s Perzijom, počeli su upadi Turaka prema zapadu, sve do Kranjske, Štajerske i Koruške. Njemački car i hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II., poslao je, stoga, izaslanike u Carigrad koji su 29. listopada sklopili primirje koje je trebalo trajati 8 godina. Ipak, pod pritiskom vojničkih krugova na svome dvoru, Murat je sljedeće godine za zapovjednika svojih jedinica u tom području postavio beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatoga po borbenosti na svojim pohodima.

Nakon nekoliko pobjeda hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja, bosanski je beglerbeg ipak uspio osvojiti Bihać, a Hrvatska je doista bila svedena na 'ostatke ostataka' (lat. reliquiae reliquiarum). Turci su se počeli okupljati kod Petrinje, koja je ranije bila spaljena odlukom Hrvatskog Sabora, te su se ondje utaborili na lijevoj obali Kupe, podižući utvrdu Yeni Hisar. Tako su se našli nasuprot pokupske obrambene crte, gdje se, između Karlovca (podignut 1579.) i Siska nalazio niz manjih utvrda.

Zbog vojnih neuspjeha, na čelo kršćanske vojske postavljen je Ruprecht Eggenberg, a 27. travnja 1593. proglašena je odluka o upućivanju zemaljskih vojski prema Vojnoj krajini.

Nakon što je pao Bihać, Hrvatski je sabor donio insurekciju (insurrectio), tj. odluku o općem ustanku, gdje je napisano da na banov poziv plemići, kmetovi, građani i sve duhovne osobe moraju krenuti u rat.

Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom lipnja. 14. lipnja osvojili su Drenčinu, a dan kasnije opkolili su sam Sisak s otprilike 12.000 ratnika.

Na vijest o pokretu turske vojske, kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5000 boraca hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je bilo samo 800 boraca pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića. U toj je združenoj kršćanskoj vojsci Nijemcima zapovijedao vojvoda Ruprecht Eggenberg, Hrvatima ban Toma Bakač Erdödy, a Slovencima general Karlovačkog generalata Andrija Auersperg.

Prvo je krenuo hrvatski ban Toma Erdödy u pomoć ugroženom gradu s više od 1200 svojih vojnika. Pridružio mu se je Andrija Auersperg s oko 800 ljudi iz Kranjske i Koruške, pa njemačke postrojbe s više od 3.000 konjanika, Stjepan Grasswein, zapovjednik Slavonske krajine i njegovih 400 konjanika, oko 500 žumberačkih uskoka i na kraju štajerski pukovnik Ruprecht Eggenberg sa svojim vojnicima.

22. lipnja stigli su do Siska predvođeni banom Erdödyjem, te se između Kupe i Save sukobili s Turcima koji su se prethodno bili prebacili s desne na lijevu obalu Kupe. Ovaj prvi napad izvele su hrvatske snage. Nakon što su ih Turci djelomično odbili, slovenski i njemački strijelci odbili su turski protunapad, te pritisli Turke, koji su se morali povući prema Kupi. U međuvremenu je sisačka posada izašla iz utvrde i zauzela mali most kojim se prelazilo na desnu obalu Kupe, te je tako Turcima zatvorena odstupnica. Nije im stoga preostalo ništa drugo, nego da pokušaju preplivati rijeku i tako naći spas. Mnogi su se pritom utopili, a među njima i Hasan-paša Predojević. Ostatak se turske vojske razbježao, ostavljajući za sobom naoružanje i namirnice.

Ta je bitka bila i povod ratu što su ga 17. srpnja Turci objavili Habsburškoj Monarhiji (tzv. Dugi turski rat, 1593.-1606.). Za toga su rata Turci 28. kolovoza ipak osvojili Sisak, ali je nakon godinu dana oslobođen.

Unatoč tome, bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.

izvor: Wikipedia