Zbog čega u Hrvatkoj nema interesa medija za događanja koja određuju budućnost Hrvata u BiH?

Piše: Ivan Baćak

Nije to nedostatak svijesti o važnosti onoga što se događa u našem geo-političkom okruženju, niti nedostatak interesa hrvatske javnosti za izborne procese u BiH, nego je riječ o naslijeđenoj matrici nametnutoj u kasnim devedesetim godinama i početkom ovog stoljeća. Tada su neki neformalni moćni krugovi sa Zapada, među kojima je svakako najpoznatije Sorosevo „Otvoreno društvo", agresivno nametnuli ne samo hrvatskim medijima, isključivo praćenje incidentnih situacija tzv. nacionalnih stranaka i pokreta, s jasnim zadatkom dovođenja na vlast bezbojnih apatrida, pomaganja stvaranja anacionalnih, multietničkih grupacija koje su trebale preko noći napraviti odmak od ratnih tema, zatvarajući oči i uši javnosti za svaku nacionalnu temu. Iako su takvi projekti, nakon prestanka finaciranja uglavnom propali ili su na izdisaju jer nemaju tržište za svoje ideje, ostao je kod dijela novinara uvjetovani refleks pisanja po tim i takvim negdašnjim naputcima „Otvorenog društva". Sada se ne traže incidenti nego se predizborna kampanja u susjednoj BiH jednostavno prešućuje. Pa, i u samoj BiH, kampanja se svela na dva tjedna uoči izbora, što zbog nedostatka sredstava što zbog ogromne apstinencije birača kako u velikim gradovima tako i najmanjim općinama u sva tri naroda. Umornima od izbora, a ipak željnima promjena, biračima kampanja dobro dođe samo kao „izlazak", kao zabava na kojoj se susretnu sa susjedima, prijateljima, poznanicima. Rijetki pročitaju letak s programom stranke, nemaju učinka ni jumbo-plakati, a rijetki kandidati imaju stručnjake za cjelovit, marketinški pristup kampanji da bi i pomišljali na smišljene radijske ili TV jingle-ove.

Samo pet stranaka (HDZ BiH, SDA, SNSD, SDP I Boljitak-Lijanovići) imaju centraliziranu kampanju koja se vodi iz jednog stožera, s unificiranim porukama koje nemaju kada razvijati. Kako nema izbora u Mostaru, ne očekuje se ni jedan veliki predizborni skup kakve je HDZ BiH nekada imao po cijeloj BiH. Pratio sam koliko sam mogao izbore u Jajcu, Novom Travniku, Tomislavgradu, Kupresu, Rami, Posušju i Ljubuškom, misleći da će mi to biti dostatno za praćenje trenda hrvatskih stranaka, i moguće predviđanje raspleta odnosa, prije svega stranaka tzv. Platforme (Lijanovići, HSP) i nacionalnog bloka (oba HDZ-a, HSS, HPB HKDU), te odnos Karamarkova HDZ-a prema sestrinskim HDZ-ima u BiH. Nažalost, odmah nakon završenog Sabora HDZ-a u Zagrebu, izborna pravila su nalagala i jednom i drugom HDZ-u i svim drugim hrvatskim strankama u BiH, prijavu koalicija i predaju listi, već polovicom lipnja. Tako se uglavnom ponovila situacija iz zadnjih izbora, kada su Hrvati zbog podjela i političkih, uskogrudnih, sebičnih stranačkih sukobljavanja, izgubili vlast u Jajcu, Busovači i još nekim mjestima gdje imaju relativnu, pa i apsolutnu većinu. Ponovno u Jajcu oba HDZ-a imaju svog kandidata i svoje liste za općinska vijeća, kao i u Čapljini, Stocu, Rami, Livnu i svim općinama Posavine. Ponovno pojedinci „kolju vola za jednu šniclu", žrtvuju zajednički boljitak zbog provjere vlastite veličine u narodu.

DVA HDZ-a U BiH NE BI TREBALI ČEKATI RJEŠENJE IZ ZAGREBA

Predjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko, je prigodom proslave 17. obljetnice oslobođenja Jajca, jasno kazao da očekuje suradnju svih hrvatskih političkih subjekata na nacionalnoj razini, ostavljajući tako prostor i jednom i drugom HDZ-u u BiH da se na lokalnim izborima sami izbore za svoju buduću poziciju. Dolazak izaslanstva HDZ BiH, na čelu s predsjednikom Karamarkom, na predizborni skup HDZ-a BiH u Orašju, je u HDZ-u 1990. protumačen kao svrstavanje Zagreba na jednu stranu i neprincipijelno favoriziranje Čovića i njegovih suradnika na terenu, što je i sam Karamarko protumačio kao poruku da je bolje izbjeći neke buduće nesporazume takve vrste, pa je odlučio više nigdje ne dolaziti. Primjetno je ipak pozivanje, uglavnom iz HDZ-a BiH, svojih ljudi iz susjednih hrvatskih općina, pa su tako Duvnjaci pozvali svoga Petra Škorića iz Splita, Posušaci župana Splitsko-dalmatinskog A. Sanadera i imotskog gradonačelnika Đuzela. Vjerojatno će Ljubušaci pozvati gradonačelnika Vrgorca, možda i glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića, Čapljinci nekog iz HDZ-a Metković ili Dubrovnik itd. Takve izlete svojih dužnosnika s nižih razina stranačke organizacije, iz vrha HDZ-a nisu ni poticali ni zaustavljali. Na koncu, to zasigurno ne će ni utjecati na konačan rezultat izbora, a simbolički je to ipak povratak u vrijeme stvaranja HDZ-a, kad su Gruđani listom išli na utemeljenje stranke u Imotskom, Livnjaci u Trilj ili Sinj, Duvnjaci u Split i Solin, Ljubušaci u Vrgorac, i obrnuto. To ne bi smjelo biti kamen spoticanja  u budućim odnosima sva tri HDZ-a, nego primjer bratske uzajamnosti i poruka ohrabrenja koja je sada Hrvatima u BiH itekako potrebna.

Zasigurno se mogu očekivati lošiji rezultati HSP-a, koji je neprincipijelnim ulaskom u vlast Federacije BiH, temeljem par zastupničkih mandata, izgubio vjerodostojnost i među svojim biračima, pa i članovima stranke. Oni su svoju kampanju započeli pokušajem unutarstranačkog puča protiv aktualnog predsjednika dr. Jurišića, što ih je dodatno podijelilo, iscrpilo i obezglavilo. Ne vjerujem da će igdje imati gradonačelnika, ali po nekoliko zastupnika u Tomislavgradu, Dobretićima, Čapljini i Širokom bi mogli imati. Nije realno očekivati ni jednog gradonačelnika HDZ 1990., osim možda u Rami, ali bi oni mogli imati solidan broj zastupnika u Tomislavgradu, Livnu, Ljubuškom, Rami, Jajcu, nekim posavskim općinama i Čapljini. Ne znam koliko je realno očekivati hrvatskog načelnika u Jajcu i Busovači, ali bi to bio svakako najveći dobitak svih političkih stranaka, bez obzira čiji će to kandidati uspjeti ostvariti. Kako bilo, nakon ovih izbora je neizbježna temeljita revizija hrvatske političke scene u BiH. Morat će se zanti „tko kosi, tko vodu nosi", što ne znači da i u budućnosti nema mjesta i za manje političke stranke ili da, ne daj Bože, treba uvoditi bilo kakvu vrstu jednoumlja. Ipak, realno je da samo stranke koje imaju izvore financiranja u općinskim, županijskim i entitetskim proračunima mogu ozbiljno funkcionirati i nametnuti se u skoroj budućnosti. Zao bi bilo važno da uz dva HDZ-a i HSP, ponekog vijećnika imadnu i HSS, HKDU, HPB, HČSP I možda HSP HB. Nakon svega, zbog budućih izbora, i odgovornosti za vođenje procesa pregovaranja o preustroju BiH, ostaje pitanje je li bolje imati dva ili samo jedan, jedinstveni HDZ u BiH. Ovisi to svakako i o rezultatima jednog i drugog HDZ-a na ovim lokalnim izborima, ali i o bitnim razlikama, ako ih više uopće ima, u njihovim programima i u konkretnom pristupu i viđenju konačnog rješavanja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. Svakako bi bilo bolje da se, za razliku od vremena Ive Sanadera, dogovor dvaju HDZ-a u BiH postigne bez bilo kakva poteza HDZ-a iz Hrvatske koji bi se mogao protumačiti kao nametanje rješenja.