Zašto Milanović neće u Knin?

Knin sve jest, ali nije tek jedan od gradova koji su oslobođeni tijekom Domovinskog rata. Knin je simbol desetljetne srbizacije Hrvatske..

Zoran Milanović ne bi htio proslavu Oluje u Kninu. Riječ je o jubilarnoj obljetnici. Puna su dva desetljeća otkako je hrvatska vojska u pobjedničkom naletu ušla u Knin. Rat je trajao još dva dana, ali baš se taj ulazak pobjedničke hrvatske oružane sile u Knin i razvijanje hrvatskog nacionalnog barjaka na kraljevskoj tvrđavi slavi kao Dan pobjede. Knin je bio simbol pobune. Knin je postao simbol pobjede. Knin je mjesto nacionalnog ponosa. Kome to smeta?

O Kninu svi vole pričati, ali malo je onih koji o Kninu nešto znaju. U ratnom vihoru stvaranja hrvatske države, na Knin se gledalo kao na mjesto u kojemu je izbila pobuna protiv hrvatske države. Malo tko pitao je zašto baš ondje.

Iznenadio sam se kad je 6. kolovoza 1995. godine tadašnji predsjednik Tuđman zadivljeno gledao u kninsku tvrđavu i pitao Ivana Aralicu da mu objasni njezin nastanak. Uhvatio me Aralica za ruku, gurnuo naprijed i rekao: „Predsjedniče, on će Vam to bolje objasniti". Bilo mi je teško shvatiti da čovjek koji je stvarao hrvatsku državu ne zna povijest kninske tvrđave, jer ako to ne zna, onda nije znao ni zašto je pobuna izbila baš tamo. To znači da nije znao ništa o tome kako je fra Lujo Marun na zemljištu u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve iskopao arehološke ostatke koji svjedoče o Kninu kao hrvatskome kraljevskom gradu. Na toj parceli koju je Habsburška monarhija SPC-u dala u vlasništvo u 17. ili 18 stoljeću, utemeljena je crkva Lazarica samo dvije godine nakon što je Fra Lujo počeo svoja iskapanja. Miting kojim je počela pobuna održao se 1990. baš pokraj te crkve Lazarice.

Kad se pokojni predsjednik Tuđman popeo na vrh kninske tvrđave, pogledao je na Knin i upitao gdje je ostatak grada. Aralica i ja skoro smo mu u glas odgovorili da nema ničeg više. Tuđman je začuđeno gledao, a onda rekao: „Znači, to je nas četiri godine zajebavalo?!"

Da je Tuđman malo više obraćao pažnju na komunalnu reformu koja je provedena šezdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme kad je on bio aktivni povjesničar, znao bi da je Knin praktično preko noći srbiziran. Da su Tuđmanovi obavještajci tijekom Domovinskog rata malo bolje odradili domaću zadaću, on bi znao da nije slučajno da su se na čelu Kninskog korpusa JNA smjenjivali Marko Negovanović, Aleksandar Vračar, Aleksandar Vasiljević, Ratko Mladić... Ne može biti slučajno da ključni generali JNA u jeku najvećeg napada na Hrvatsku 1991. godine u svojoj prošlosti budu četiri ili osam godina na službi baš u Kninu.

Knin sve jest, ali nije tek jedan od gradova koji su oslobođeni tijekom Domovinskog rata. Knin je simbol desetljetne srbizacije Hrvatske, Knin je simbol uništavanja hrvatskog nacionalnog bića, Knin je simbol svega lošeg što je predstavljala Jugoslavija i, konačno, Knin je simbol slamanja svega tog zla. I zato Knin nema alternative kad je u pitanju slavlje konačne pobjede u Domovinskom ratu.

Zašto Zoran Milanović ipak ne želi na proslavu u Knin? Bilo bi smiješno reći da se boji zviždanja koje je doživljavao u Kninu. Zviždalo se tamo i Tuđmanu, ali to se na igralištu lokalnog nogometnog kluba nije tako jasno čulo kao na onom malom amfiteatralnom trgu. To zviždanje koje je Milanović tamo doživio nije ništa drugo nego Božja pravda, jer su za to krivi njegovi suradnici koji su to tamo organizirali. Da je Milanović pametnije birao suradnike, bolje bi se i u Kninu proveo. Ove godine, jubilarna proslava sigurno će opet biti na nogometnom igralištu i opasnost od zvižduka i povika ne postoji. Čega se onda Milanović boji?

Nakon simboličnog podizanja hrvatskog barjaka na kninsku tvrđavu, par tjedana nakon Oluje, kroz Knin prošao je i vlak kojim su simbolično spojeni hrvatski sjever i jug. Danas kroz Knin vlakovi više ne voze. Uz više od 3.000 ljudi koji su radili na kninskome željezničkom čvorištu, egzistenciju stanovnika Knina osiguravala je i tvornica vijaka. Boji li se Milanović odgovoriti na pitanje zašto kroz Knin ne voze vlakovi? Boji li se Milanović odgovoriti na pitanje zašto vlasnik kninske tvornice vijaka ima tvrtku na Tajvanu, što ona uvozi u Hrvatsku i zašto kninska tvornica ne zapošljava više radnika? Mislim da se Milanović ne boji ni toga jer on o tome ne razmišlja. To su gospodarska i socijalna pitanja, a na njima ova i ovakva Vlada ne može dobiti izbore. Jedino što Milanoviću treba jesu lijepi i šareni baloni od sapunice. Proslava u milijunskome Zagrebu jedan je od takvih balona. Knin je premaleni grad da bi se u izbornoj godini tamo isplatilo organizirati proslavu Oluje.

Milanović ne mari za to što je Knin bio u prošlosti, on ne želi znati što je kraljevski grad danas i nije ga briga za budućnost toga grada, kao uostalom ni cijele nacije. Da jest, znao bi što znači nacionalni ponos i što su nacionalni simboli koji se ne diraju i ne obezvrjeđuju. Ulazak Hrvatske vojske u Knin više je od prošlosti. To je više od obične legende. To je istina koja ima status nacionalnog mita. Nacionalni mitovi ne diraju se!

Autor: Ante Gugo/politikaplus.com