Tko su hrvatski diplomati u službi Lagumdžijine SDP-ove ideologije?
O tome se jednostavno nije pričalo. Posebno u bošnjačkim političkim i medijskim krugovima, ali u istoj mjeri i u međunarodnim. Međutim, u zadnje se vrijeme, kao što je poznato, ploča naglo okrenula.
U cijeloj novonastaloj raspravi jedan najjednostavniji, ali zato najjači i zdravorazumski neoborivi argument za Komšićevu nelegitimnost iznjedrio je (koliko je poznato) Božo Ljubić uspostavljanjem razlike između "pripadnika" i "predstavnika" jednoga naroda. Komšić može sto puta biti Hrvat, može biti katolički kršten ili nekršten, prijatelj ili neprijatelj bosanskih fratara, član ove ili one stranke ili partije, karakteran ili nekarakteran, pošten ili nepošten, dobronamjeran ili zlonamjeran, obrazovan ili neobrazovan, sposoban ili nesposoban, glup ili pametan..., može biti što god hoće ili neće. Jedino što Komšić nije i nikada ne može biti: predstavnik hrvatskoga naroda u Predsjedništvu BiH. A on tu dužnost obavlja već petu godinu.
Ubrzo su, naravno u prvom redu s bošnjačke strane, pokrenute usporedbe s izborom Emila Vlajkija na hrvatsko mjesto potpredsjednika Republike Srpske. Cilj im zasigurno nije poboljšanje položaja preostalih Hrvata u Republici Srpskoj, nego jeftini pokušaj ideološkoga relativiranja i pravdanja vlastitih, usporedno gledajući neusporedivo većih podvala.
Zato je naglašavanje "načelnih sličnosti" i pretjerano bavljenje tom temom, posebno kad to rade hrvatski kolumnisti, nepotrebno gubljenje energije i, prije svega, odvraćanje pozornosti od stvarnih datosti. Pretjerano je i nepotrebno govoriti kako su Hrvati u BiH "između dvije vatre". Hrvati u BiH trenutno realno imaju samo jednu jedinu šansu. Hrvati u BiH trenutno imaju samo jedno jedino bojno polje i mogu voditi samo jednu jedinu bitku: u Federaciji BiH.
Hrvati u BiH mogu jedino tu bitku i dobiti. Ostale su bitke davno izgubili! Uostalom, Bošnjaci svoju veliko-bošnjačku bitku realno vode samo u Federaciji, ostalo su samo dimne zavjese. I oni dobro znaju da su neke druge bitke također izgubili.
U nekakvom formalno-pravnom smislu oba slučaja (Vlajki i Komšić) doduše imaju strukturalnih sličnosti, budući da su proizvod postojećih sličnih pravnih mehanizama, ali i sličnih mogućnosti na oba terena pojedinačno. Moguće da su oni, dakle, načelno isti. U svakom slučaju, oni su nepravedni i nelegitimni. Međutim, oni proizvode sasvim različite posljedice. Štoviše, njihovi su učinci po svojoj kakvoći dijametralno različiti. Emil Vlajki Hrvatima ne nanosi štetu ni u Republici Srpskoj niti u Federaciji. On za to nema ni političkih poluga, a još manje instrumentalnih mogućnosti. Željko Komšić, koji se u zadnje vrijeme iz taktičkih razloga "samozatajno" i mudro tobože povukao i ušutio, ima puno više moći, kako one političke tako i instrumentalno-operativne.
Ovdje ćemo navesti samo jedan važan instrument kao primjer njegove moći. Radi se o izboru i imenovanju veleposlanika i generalnih konzula odn. o mogućoj učinkovitosti određene ideološke priče u svijetu. Imenovanjem najviših diplomata po svome, odn. po izboru i potvrdi svoga partijskoga šefa Lagumdžije, Željko Komšić u svijetu prodaje SDP-ovu "naprednu" multi-etničku maglu.
Da se razumjemo: To uistinu nije politika, nego ideološko maslo Zlatka Lagumdžije. Zajednička vanjska politika BiH ili, kako se to "stručno" naziva, dogovorena "vanjsko-politička platforma BiH" za koju je nadležno Predsjedništvo BiH, može se sažeti u jednu proširenu rečenicu. To su ustvari dvije-tri nečije želje koje su konsenzusom proglašene ciljevima jer drugih nema: članstvo u EU i "euro-atlanskim integracijama". (Stvarno jedinstvo i oko toga veoma je upitno.) Međutim, o svemu što bi iz toga nužno proizlazilo i iz toga slijedilo, tj. kako se uopće pomicati prema tim ciljevima - a to je ono najbitnije - ne postoji niti najmanji konsenzus. To je opće poznata činjenica. Nije, dakle, upitna ta kratka priča o želji za euro-atlanskim integracijama, ona je brzo ispričana. Ali, kako vrag leži u detaljima, u nastavku te priče pružaju se mogućnosti i proširuje prostor za usmjereno djelovanje "po vlastitom nahođenju" odn. instrukcijama i očekivanjima svoga šefa.
Bh. diplomati, prema svojoj službenoj dužnosti i definiciji, predstavljaju državu BiH, a ne narode, stranke ili entitete kojima pripadaju. Međutim, upravo nepostojanje jedne šire, službene vanjsko-političke, ali i unutarnjo-političke "zajedničke platforme" omogućuje bh. diplomatima širom svijeta svojim tihim diplomatskim radom nekažnjeno i neodgovorno, ujedno više ili manje utjecajno, širiti jednostrana ideološka stajališta. Svjedoci smo i toga da neki to nekažnjeno čine glasno i jasno.
Svaki od tri etnička člana Predsjedništva imenuje najviše rangirane diplomate po svom izboru te ih kao svoje izaslanike šalje u svijet. Nesporno je da im je to ustavna nadležnost i dužnost. Što je onda sporno? Nebojša Radmanović i Haris Silajdžić odn. sada Bakir Izetbegović za to su imali i imaju "dozvolu" iz svojih naroda. Slijedi da i njihovi izaslanici - ambasadori i generalni konzuli - proizlaze iz toga istoga legitimiteta.
Bilo bi potpuno krivo misliti kako je Željko Komšić samo "fikus" u Predsjedništvu BiH. Željko Komšić već pet godina bira, imenuje i u svijet šalje svoje izaslanike - veleposlanike i generalne konzule - "iz reda hrvatskoga naroda". Može li se logički zaključiti da Željko Komšić kao "ne-predstavnik" hrvatskoga naroda na ta mjesta imenuje ljude koji će (osim one kratke službene priče o željama za članstvom u EU itd.) svojom tihom pričom u svijetu "predstavljati" hrvatski interes kako je on većinski definiran nakon zadnjih izbora??? (Ovdje je doista mjesto za tri upitnika!)
O ovoj temi, koliko je poznato, do sada nitko nije javno govorio ni pisao. Zato je vrijedno hrvatskoj javnosti u BiH omogućiti uvid u stvarno kadrovsko stanje bh-hrvatske diplomacije u svijetu. Kriva je predodžba da su to ljudi koji u svjetskim metropolama samo uživaju diplomatske privilegije i imaju dobre plaće. Ne samo to, već samim svojim položajem oni imaju stanovitu "težinu" i u svakom slučaju mogu promovirati određene političke odn. ideološke priče. Njima na raspolaganju stoje mogućnosti djelotvornoga uplitanja u kreiranje viđenja ove naše hrvatske stvarnosti, u najmanju ruku mogućnosti pravoga informarinja o našim zgodama i nezgodama. Pitanje je, naravno, da li i kako oni to rade.
Mi smo mali narod, mi te ljude znamo. Budući da su oni visoko-pozicionirane javne osobe, javni djelatnici, mi imamo pravo o njima i njihovom radu nešto znati, njih kritički posmatrati, o njima raspravljati, donositi određene prosudbe, izvlačiti zaključke itd. U tu svrhu možda posluži i slijedeći aktualni kadrovski prikaz Komšićevih najviših bh. diplomata (veleposlanika i generalnih konzula).
"Originalni" Komšićevi ambasadori i generalni konzuli "iz reda hrvatskoga naroda":
1. Ivan Barbalić, veleposlanik, UN - New York
2. Zdenko Martinović, veleposlanik, Vijeće Europe - Strassbourg
3. Lidija Korać, veleposlanica, Belgija - Bruxelles
4. Branimir Jukić, veleposlanik, Crna Gora - Podgorica
5. Nediljko Bilić, veleposlanik, Češka i Slovačka - Prag
6. Vladimir Raspudić, veleposlanik, Hrvatska - Zagreb
7. Pero Matić, veleposlanik, Japan i R. Koreja - Tokio
8. Tomislav Limov, veleposlanik, Njemačka - Berlin
9. Darko Zelenika, veleposlanik, Švedska, Finska i Estonija - Stockholm
10. Jadranka Negodić, Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska, London
11. Jasna Krivošić Prpić, veleposlanica,Vatikan
11. Jugoslav Brdar, generalni konzul - Milano
12. Nikica Džambo, generalni konzul - Frankfurt am Main
Bivši veleposlanici (imenovani od Čovića, tadašnjega člana Predsjedništva) koje je Komšić (bez njihova protivljenja) "preuzeo" i ponovo imenovao:
13. Željana Zovko, veleposlanica, Španjolska i Maroko - Madrid (bivša veleposlanica u Parizu)
14. Jadranka Kalmeta, veleposlanica u MVP BiH (bivša veleposlanica u Ženevi)
15. Ivan Orlić, veleposlanik u MVP BiH (bivši veleposlanik u Pragu)
Veleposlanici (imenovani od Čovića) koje je Komšić u vrijeme njihova mandata smjenio:
1. Darija Krstičević, bivša veleposlanica u Beču
2. Lidija Topić, bivša veleposlanica pri EU u Bruxellu
Poskok.info
Vezani članci