FOTO/VIDEO  Smrtni udarac vladajućoj udbo-mafiji!

Kada tvrdimo da njemački dokumentarni film o Titovim udbaškim ubojicama, koji je dana 1. listopada 2014. godine prikazan na integriranoj središnjoj njemačkoj javnoj televiziji ARD, koja predstavlja skup svih lokalnih televizija njemačkih saveznih teritorija, s gledanošću od nekoliko desetaka milijuna ljudi svaki dan, predstavlja smrtni udarac domaćoj vladajućoj udbo-mafiji u Republici Hrvatskoj, bez obzira na stranku na vlasti, bilo SDP ili HDZ, onda govorimo i pišemo istinu, jer je, naime, u dokumentarcu predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, izravno, uz vladu RH, prozvan od strane njemačkih novinara i autora dokumentarca, Philippa Grülla i Franka Hofmanna, da su „zaštitnici udbaških ubojica".

(S obzirom da je Interpol tražio Josipa Perkovića i Zdravka Mustača godinama, od 2005. godine, i HDZ snosi svoj „obol" za ovaj najveći skandal u Republici Hrvatskoj, da se, naime, udbašima pružala državna zaštita, dok je vlast RH istodobno generala Gotovinu, osobodioca Republike Hrvatsku, proganjala kao zvijer, a također i druge hrvatske nevine generale poput generala Ademija i Markača.)

Njemački dokumentarni film pod naslovom „Mord in Titos Namen" [Ubojstvo u Titovo ime] ne nosi slučajno taj naslov koji nije uopće senzacionalistički nego zrcali povijesnu istinu, naime, njemački istražitelji pronašli su u arhivima dokument (u formi „direktive") potpisan od Josipa Broza - Tita, dok je bio (doživotni) „predsjednik" SFRJ, koji predstavlja zapovijed za ubojstvo nevinih hrvatskih (političkih) emigranata u Saveznoj Republici Njemačkoj.

U dokumentarcu do riječi dolaze sinovi ubijenog hrvatskog domoljuba i emigranta Đure Zagajskoga, kojeg pamte kao plemenitog i srdačnog oca, a g. Robert Zagajski osobno je istraživao u Državnom arhivu u Zagrebu gdje je pronašao i dobio u ruke dodatnu dokumentaciju koja tereti raznorazne doušnike nekadašnje Udbe, gotovo sve redom Hrvate, prodane duše, koji su se njegovom ocu svojevremeno u Saveznoj Republici Njemačkoj predstavljali kao „prijatelji", a u biti špijunirali njegovog oca doslovno na svakom koraku, tako da su udbaški šefovi u Zagrebu i Beogradu znali 24 sata što Đuro Zagajski radi, i gdje se nalazi, sve dok ga jugoslavenska Udba nije zvijerski ubila, i njegovo mrtvo tijelo ostavila unakaženo na jednom polju.

Pokojni ubijeni Hrvat Đuro Zagajski bio je član Hrvatskog revolucionarnog bratstva, HRB, jedne navodno hrvatske emigrantske organizacije koju je pedesetih godina 20. st. u Beogradu osnovala Udba kako bi se Hrvati u emigraciji za nju „zalijepili", a titoistički režim hrvatske emigrante u svojoj propagandi prozvao „teroristima", jedna poštapalica koju je bez provjere bio preuzeo zapadni tisak, i tako su Hrvati na Zapadu ocrnjivani desetljećima kao navodni „koljači", „teroristi", „ustaše", „neofašisti" i slično, iako je povijesna istina da je titoistički režim u Beogradu, i Zagrebu, bio teroristički, naime, navedeni njemački dokumentarac izravno govori o „jugoslavenskom državnom terorizmu" na tlu ondašnje Zapadne Njemačke.

Također se u filmu navodi, da je Titova Udba imala cijelu svoju mrežu agenata i doušnika u Zapadnoj Njemačkoj, te da su ishodišne točke špijunaže hrvatskih građana i emiganata bili jugoslavenski konzulati preko kojih je dolazilo i oružje za ubojstva hrvatskih emigranata, za što je Udba upošljavala jugoslavenske kriminalce da obave taj prljavi posao, na što su ovi radosno pristajali, kako se navodi u filmu, jer su od jugoslavenskog izvitoperenog pravosuđa dobivali oprost za svoje kriminalne radnje, uključujući naravno i za ubojstva hrvatskih emigranata, zbog čega su i nagrađivani.

U filmu njemački novinari navode, i naglašavaju, da udbaška ubojstva bivše komunističe Titove Jugoslavije predstavljaju najveću seriju masovnih ubojstva na tlu Zapadne Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, što je šokantno, jer Nijemci su do sada mislili da je najveća serija ubojstava iz politički-motiviranih razloga bila serija ubojstava stranaca i jedne njemačke policajke od strane tajne nacional-socijalističke podzemne NSU-ćelije, kao i ubojstva počinjenja od ekstremističko ljevičarske i terorističke RAF-Frakcije crvene armije. Tako je Titova Udba završila na neslavnom mjestu broj 1 od svih ekstremističkih i terorističkih organizacija koje su djelovale na tlu Savezne Republike Njemačke.

U dokumentarcu riječ dobiva i srpski komunist i udbaš Božidar Spasić koji je u Beogradu vodio odjel za psihološko ratovanje, i veselo u kamere njemačke televizije priča kako je osobno iz uzreda jugoslavenskog ministarstva unutarnjih poslova u Beogradu telefonom zvao redom obitelji hrvatskih emigranata u Zapadnoj Njemačkoj, i prijetio im, a sve telefonske brojeve i adrese su mu dostavljali hrvatski doušnici Udbe, narodni izrodi, i izdajnici.

Takvog jednog nekadašnjeg udbaškog doušnika je sin pokojnog ubijenog Zagajskog pronašao da 2014. živi u Njemačkoj, i taj tip pod kodnim imenom „Hanzi", inače izvjesni Dorič, nimalo se ne kaje, naprotiv, ponosan je što i danas naziva hrvatske emigrante „teroristima", i u lice sina od Udbe ubijenog Zagajskog je rekao, da mu je otac bio „terorist, i da je bio zaslužio nasilnu smrt. To je dokaz koliko je ondašnji teroristički titostički režim indoktrinirao ljude da misle kako je crno bijelo, a bijelo da je crno. Njemački novinari su doušnika „Hanzija" konfrontirali s dokazima (dokumentima) iz kojih je vidljivo da je bio doušnik Udbe i udbaškim šefovima u Zagreb i Beograd javljao točno kretanje ciljane žrtve Đure Zagajskog, plemenitog hrvatskog patriota koji se borio za slobodnu Hrvatsku, i demokraciju, ali je ovaj odbijao tu pomisao, govoreći im da lažu. Međutim, „Hanzi" je zaveden i kao doušnik njemačke tajne službe Bundesnachrichtendienst, kako se navodi u filmu, te se u filmu navodi da je informator zapadnonjemačke tajne službe bio i pokojni emigrant Stjepan Đureković, i da je B.N.D. zahtijevao od njemačke policije zaštitu za Stjepana Đurekovića zbog važnih informacija je je ovaj dostavio Bundesnachrichtendienstu o jugoslavenskom komunističkom establishmentu, ali koju ovaj nije bio dobio, a na kraju ga je Udba koljački zaklala i izrešetala njegovo tijelo metcima. (Poslije je Udba likvidirala i njegovog sina Damira, što je u filmu naglašeno.) Stjepan Đureković je u svojim knjigama koje je objavio na Zapadu kritizirao političku korupciju u Titovoj Jugoslaviji.

Dokumentarac „Ubojice u Titovo ime" nastao je povodom izručenja Titovih udbaških šefova Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koje je njemačko državno odvjetništvo optužilo zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora marketinga zagrebake Industrije nafte. Kako postoji osnovana sumnja da je Zdravko Mustač upleten i u ubojstvo emigranta Đure Zagajskog, koji je sahranjen na zagrebačkom Mirogoju, sin Robert je u zrakoplovnoj luci u Münchenu sa suzom radosnicom dočekao taj trenutak, i nada se jedino pravdi.

Ivo Josipović, kandidat Socijaldemokratske partije, SDP, na predsjedničkim izborima, obećao je „pravednu Hrvatsku", ali nimalo je nije učinio pravednijom, naprotiv, u svom mandatu kao predsjednik Republike proizvodio je nepravdu kao na tekućoj traci, stavljajući, između ostalog, sol na rane žrtava komunizma/titoizma. Međutim, sada ga je stigla, ako ne Božja kazna koja ga čeka tako nepokajanog, onda kazna ravno iz Njemačke kao njemački tornado, brzinom munje koja je pogodila njegov lik i djelo, naime, u navedenom dokumentrnom filmu „Mord in Titos Namen", autori filma su ga izravno prozvali kao „zaštitnika udbaških ubojica", pri čemu je spomenut skandal s nepostupanjem po Europskom uhidbenom nalogu kada su cijela Kukuriku-koalicijska vlada (SDP, HNS-LD, IDS...), i predsjednik Republike, štitili Zdravka Mustača i Josipa Perkovića da ne budu izručeni njemačkom pravosuđu što Nijemci drže skandalom par excellence.

Iz dokumentarca se naprosto vidi da je Berlin ljut na službeni Zagreb, i da činjenica, da su vlastodršci u Zagrebu pred cijelim svijetom branili nebranjivo, i to na jedan otvoreno bezobrazan i bahati i ohol način u stilu „tko nam što može", i „udbaši su naši, i mi smo njihovi", službena Njemačka neće bivšim komunistima to, niti zaboraviti, niti će biti blagonaklona prema njima, jer stav u dokumentarcu praktički zrcali neslužbeni stav njemačke vlade, a javne televizije koje emitiraju dokumentarac u Njemačkoj su praktički glasnogovornici njemačke vlade i Bundestaga.

Za potrebe dokumentarca vođen je razgovor s Josipom Perkovićem, dakle, prije njegovog izručenja, i rekao je da do sada nije upotrijebio kompromitirajući dossier o niti jednom političaru u Hrvatskoj, ali da to ne znači da u buduće neće. Drugim riječima, kad Josip Perković progovori o domaćim političarima, padati će u slikovitom smislu glave u hrvatskoj politici.

Kamere njemačkih novinara su također snimile još jednog jugoslavenskog udbaša, Ivu Lasića, u susjednoj BiH, i u dokumentarcu se zorno vidi kako izlazi iz jedne trgovine ali nema volje dati izjavu, i poput lopuže bježi u svom starom plavom Mercedesu, uz naglasak u dokumentarcu kako se i ovaj Titov udbaš slobodno kreće iako se nalazi na međunarodnoj policijskoj tjeralici Interpol.

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma je bio u pravu kada je tvrdio da je titoistički režim bivše Jugoslavije bio režim koji je masovno kršio ljudska prava, i da je Titova Jugoslavija provodila državni terorizam.

U filmu „Ubojice u Titovo ime" se eksplicitno navodi da je Tito i titoistički režim bivše Jugoslavije provodio „državni terorizam" protiv hrvatske oporbe na njemačkom tlu, a izjave bivšeg ministra unutarnjih poslova idu u prilog obrazloženja toga, da se Titovu Jugoslaviju naprosto štedjelo od neugodnih pojava tipa „jugoslavenski državni terorizam", zbog Hladnog rata i pozicije Zapada prema ondašnjem Sovjetskom Savezu. No, danas se Njemačka zauvijek odrekla „Tita".

Predsjedniku Republike Ivi Josipoviću nakon ovog dokumentarca preostaje samo da odustane od kandidature za drugi predsjednički mandat, a koalicijskoj vladi Zorana Milanovića i Vesne Pusić, nakon povratka premijera iz američkog Disneylanda, da da neopozivu ostavku.
Profesor Goran Jurišić