Prof. Tomislav Đonlić: Partija u obračunu s dalmatinskim klerom 1944-1945.

Tu je politiku programski definiralo najviše partijsko vodstvo, a operativno su je provodile niže partijske organizacije i represivna partijska tijela: Ozna i KNOJ.
Partizanski je pokret, opstavši nakon 1943. i 1944. godine, svu svoju pozornost usmjerio na razvoj događaja u Jugoslaviji. Njihov je interes u tom trenutku s Narodnooslobodilačke borbe bio koncentriran na revolucionarnu borbu za vlast.
»Obračun s narodnim neprijateljem«

Naime, prema uzoru na Sovjetski Savez, jugoslavenski su komunisti osim Narodnooslobodilačkog rata i oslobođenja Jugoslavije usporedno vodili i tzv. revolucionarni rat za uspostavljanje novoga komunističkog poretka po istom principu na koji su to činili boljševici u Sovjetskom Savezu. Revolucionarna se borba krila iza javno proklamirane borbe za narodno oslobođenje Jugoslavije pa su svi oni koji su mogli na bilo koji način prokazati ili ugroziti tu revoluciju progonjeni pod izlikom da su izdajice i suradnici okupatora, tj. »narodni neprijatelji«. Na udaru su bili svi koji su zbog klasnih, vjerskih, ideoloških i političkih razlika predstavljali potencijalnu ugrozu u osvajanju vlasti, stoga je sintagma »obračuna s narodnim neprijateljem« i »slugama okupatora« predstavljala dobro osmišljeni i organiziran plan za obračun s neistomišljenicima. Na posebnom mjestu među tzv. »narodnim neprijateljima« u Dalmaciji nalazili su se katolički svećenici i angažirani vjernici laici. Oni su se, uz Hrvatsku seljačku stranku i njezine pristaše, našli na udaru komunističke vlasti među prvima. Prije svega zato što su za komunistički režim bili svjetonazorski neprihvatljivi i opasni jer se uz Crkvu okupljalo komunistima nesklono stanovništvo.

O tome najbolje svjedoče izvješća Ozne, ali i odnos komunističkih vlasti prema svećenstvu u Dalmaciji. Komunisti su nakon zauzimanja Dalmacije od rujna do studenoga 1944. godine pod posebnu prismotru stavili katolički kler i s njima povezane laike strogo nadzirući njihove kontakte i rad na župama. Izuzetaka nije bilo. U Dalmacija je cjelokupno dalmatinsko svećenstvo, na svim župama, bilo praćeno. Mnogi su svoju vjernost Katoličkoj Crkvi i privrženost narodu platili životom.

Za komuniste je bilo jasno »da rat nije svršija onda kad crkne fašizam, nego onda kad radni narod očisti svakoga onog koji mu stane na put«. Zbog toga su svi oni svećenici ili laici koji su u Ozninim izvješćima bili okvalificirani kao špijuni, suradnici okupatora ili »narodni neprijatelji« - bili strijeljani. Strijeljanja i egzekucije izvršene su uglavnom bez suda i izrečene presude.
Masovne likvidacije - osvete pojedinaca?

Neposredno nakon zauzimanja dalmatinskih gradova, od rujna do studenoga 1944. godine, NOP, predvođen komunistima, odmah je započeo s likvidacijama u »novooslobođenim« krajevima. Te se likvidacije nisu odvijale nasumce ili, kako to neki vole kazati, kao plod bezobzirne osvete pojedinaca. One su bile precizno isplanirane, organizirane i provedene na temelju prethodno izrađenih popisa koje su sastavljali Partija i represivna partijska tijela. Naime, nakon što se počeo nazirati kraj rata i njegov ishod, NKOJ je u drugoj polovici 1944. potpuno bio usmjeren na eliminiranje svih potencijalnih konkurenata. Ključnu prijetnju etabliranju Komunističke partije u Hrvatskoj i Dalmaciji vidjeli su u članovima HSS-a i u Katoličkoj Crkvi i ljudima koji su im bili bliski. Zbog toga pobjednički pohod komunističkih partizana neće pratiti samo uvođenje diktature nego i sustavno likvidiranje svih političkih protivnika komunističkog poretka.

Ključnu ulogu u provođenju tih likvidacija imale su Ozna (Odjeljenje za zaštitu naroda) i KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije). I Oznu i KNOJ osnovao je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) kojim je upravljao Josip Broz Tito.

Glavna zadaća tih dviju organizacija u Dalmaciji bila je otkrivanje i pronalaženje te prikupljanje podataka o tzv. »narodnim neprijateljima« na okupiranom teritoriju te pripremanje terena za vrijeme kada će nastupiti »oslobođenje« Dalmacije. Prema dostupnim dokumentima, vidljivo je da su sve upute koje su hijerarhijski spuštane Ozninim opunomoćenicima bile usmjerene na prikupljanje obavijesnih podataka o »narodnim neprijateljima« i »slugama okupatora«. To su radili preko svojih doušnika u tzv. »neoslobođenim« gradovima. Oni su dojavljivali imena osoba za koje su procjenjivali da na bilo koji način mogu kompromitirati ili ugroziti rad Partije na terenu, pa su te osobe prijavljivali i stavljali na tzv. »crne liste«. Rad tih Ozninih doušnika odvijao se u strogoj konspiraciji, a u središtu pozornosti su bili neoslobođeni dalmatinski gradovi. Potvrđuju to brojna dostupna izvješća. U jednom izvješću koje Ozna pri VIII. korpusu upućuje opunomoćeniku komande splitskog područja od 25.srpnja 1944. stoji: »Naređuje se svim opunomoćenicima Ozne da upozore, tj. narede svim povjerenicima u neoslobođenim gradovima da i poslije eventualnog oslobođenja pojedinih naših mjesta i gradova moraju ostati i dalje u najstrožoj konspiraciji. Za neizvršenje ove naredbe biti će preko Vas svi odgovorni lično ovom Odsjeku. Težište današnjeg rada neka Vam bude usmjereno najviše i uglavnom na sređivanje kartoteke narodnih neprijatelja, špijuna, agenata itd. u oslobođenim i neoslobođenim gradovima i selima, a naročito u ovim posljednjim. Naređuje se da nam dostavite prijepis dosadašnjih podataka za kartoteku.« Znakovito je da se taj obavijesni rad prikupljanja podataka i sređivanja kartoteka narodnih neprijatelja, špijuna, agenata i slično intenzivirao upravo u drugoj polovica 1944. godini, tj. od nastanka Ozne pa do konačnog »oslobođenja« Dalmacije.
Naknadno pisane presude

Istaknuto mjesto na tim crnim listama zauzimali su svećenici od kojih je većina likvidirana. Za mnoge svećenike utvrđeno je da ih je prethodno Partija označila »narodnim neprijateljima« i optužila za »špijunažu« ili »neprijateljsku propagandu«, što je moglo značiti samo jedno: smrt strijeljanjem. Mnoge su pobili bez prethodno izrečenih osuda na vojnim sudovima pa su naknadno pisali presude, bojeći se odjeka tih likvidacija u javnosti, među pukom, a osobito su strahovali da ne bi informacije o tim, po metodologiji klasičnim boljševičkim likvidacijama stigle do zapadnih saveznika. Bojali su se da će tako kompromitirati NOB u očima saveznika i prikazati se kao klasična komunistička boljševička revolucija.

Puno je poznatih i dokumentiranih slučajeva da su partijski doušnici svećenike prikazivali kao »suradnike okupatora«, »narodne neprijatelje« i slično. Konstruirajući optužbe, nastojali su ih eliminirati iz svojih sredina jer su bili uvjereni da bi se tako »partijski rad« na terenu bolje ostvarivao.

Primjer svećenika don Jakova Račića vrlo jasno pokazuje kako su se komunisti obračunavali sa svećenicima. Njega su komunisti optužili zbog »špijunaže i neprijateljske propagande«. Strijeljanje je izvršeno 31. prosinca 1943. dok je presuda napisana u siječnju 1944.

Ili kada rajonski obavještajni centar južnodalmatinskog području, u lipnju 1944, dostavlja Okružnom komitetu KP za Dubrovnik »popis sumnjivih lica, narodnih neprijatelja i špijuna« sa zamolbom »da preko K. K. dadete popuniti potrebite nam podatke za našu kartoteku za koje mi do danas nemamo nikakovih podataka«. Ozna je to napravila kako bi eventualno upotpunila svoju kartoteku, tj. crnu listu i da bi spremno dočekala tzv. oslobođenje Dubrovnika u listopadu 1944. Godine. Na toj crnoj listi nalazili su i pobijeni svećenici, njih 16.

Nastavlja se
Tomislav Đonlić, prof./glas-koncila.hr