Petar Penava: Perković i Mustač radili po izravnom naređenju vrha CK SKH i CK SKJ
- Njegovo je pravo da se brani na sve načine, ali istina je neumoljiva i ona ga najbolje demantira - kaže na samom početku izjave Petar Penava.
Ukazao je na neke detalje iz medijskih istupa Josipa Perkovića.
- Perković s jedne strane pokušava reći kako oni nisu sudjelovali u organiziranju zločina nad protivnicima ondašnjeg jugoslavenskog režima po svijetu, dok s druge strane govori o razlozima zašto su poduzimali "mjere" protiv svojih protivnika. Tako primjerice, u intervjuu jednom hrvatskom dnevnom listu kaže. "Morali smo Đurekovića staviti pod nadzor". A jako dobro se zna što je to značilo u žargonu udbinih zločinaca. On na taj način zapravo demantira sam sebe i potvrđuje sumnje da je bio jedan od onih koji su odlučivali o životu i smrti mnogih hrvatskih emigranata - istaknuo je Penava.
Penava se prisjetio i događaja s insceniranom krađom eksploziva u jednom kamenolomu u Švicarskoj.
- Istina je da su trojica njegovih agenata Franjo Macugić, Željko Marković i još jedna nepoznata osoba 1981. provalili u udbino skladiše i ukrali eksploziv. Samo, nije ga bilo 500 kilograma, kao što tvrdi Perković, nego 300 kg. Kasnije su ga podvalili Stanku Nižiću i Mati Koliću u Francuskoj, Anti Kostiću i Đuro Zagajskom u Njemačkoj, a jedan dio (20 kg) sam dobio i ja. To sam pospremio kod Joze Tomaševića koji ga je sakrio u svoju tvrtku u Vaihingenu. Sve to sam 2008. godine izjavio i bavarskom Landeskriminalamtu.
Tvrdi da je kasnije uvidio kako je bio naivan kada se dao nagovoriti od Krunoslava Pratesa (koji služi doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva Stjepana Đurekovića) da preuzme odgovornost za postavljanje eksploziva pod izdavačku kuću Rolfa Schulza blizu Muenchena koja je trebala tiskati Titove memoare.
- Poslao sam anoniman dopis njemačkoj novinskoj agenciji DPA i preuzeo odgovornost za postavljanje eksploziva, no brzo sam otkriven i zatvoren radi čega sam dobio dvije godine zatvora.
Nakon što su Perkovićevi ljudi u pomno planiranoj akciji podijelili taj eksploziv lakomislenim hrvatskim emigrantima, jednog po jednog su ih poubijali.
-Dakle, bila je to čista podvaljivačka likvidacija nedužnih ljudi, a cijelu je operaciju vodio Perkovićev suradnik Prates - ističe Penava, dodajući kako su u toj operaciji ubijeni Mate Kolić (1981. u pregrađu Pariza), zatim Ante Kostić ((ubijen u listopadu 1981. ispred muenchenskog stana), Stanko Nižić (ubijen u Zurichu u kolovozu 1981.), Đuro Zagajski (ubijen u ožujku 1983. u muenchenskom vrtu fazana), a na Luku Kraljevića je bio izvršen atentat u njegovoj gostionici i tom je prigodom ostao bez vida.
Tvrdi kako je riječ o pomno planiranom scenariju koji je UDBA provodila s ciljem diskreditiranja hrvatskih emigranata.
- Zapravo, nitko i nije koristio taj eksploziv nego je on poslužio za ciljani obračun s hrvatskim domoljubima, a najbolji primjer jugokomunističke podvale Hrvatima je onaj slučaj u Australiji kada je udbaški suradnik Vico Virkez (pravog imena Vitomir Misimović, Srbin) u veljači 1979. policiji prijavio šest Hrvata za trovanje vodovoda u Sydneyu. Tada su Maks Bebić, Vice Brajković, Tony Zvirotić, Joe i Ilija Kokotović te Mile Nekić osuđeni svaki na po 15 godina zatvora. Nažalost, u tom slučaju australska policija je sramotno surađivala s jugoslavenskim agentima, ali kada je 1994. godine cijeli slučaj razjašnjen tadašnji državni tužitelj John Hannaford odbio je zahtjev za reviziju procesa - tvrdi Penava.
Penava je uvjeren kako su Perković i Mustač radili po izravnom naređenju vrha CK SKH i CK SKJ na čijem su čelu bili Stipe Šuvar, Ivica Račan, Milka Planinc i Mika Špiljak, a svima njima je iz Beograda upravljao bivši šef policije, Stane Dolanc.
- Mustač i Perković bili su posljednja karika između komunističkih političara i njihovih plaćenih ubojica. I kada Perković i njegov odvjetnik danas govore da oni nisu dali nalog ubojicama te da nema dokaza za te optužbe, onda oni znaju što govore jer su s vremenom vrlo vjerojatno uništili sve dokaze o sebi. Vremena su imali dosta jer su postali visoki dužnosnici hrvatske policije i vojske čime su si osigurali pristup cjelokupnoj arhivi jugoslavenske policije i tajnih službi na hrvatskom teritoriju -navodi Penava.
Smatra da su operacije po Europi Perkovića dovele na čelu jugoslavenske Službe državne sigurnosti u tadašnjoj SR Hrvatskoj.
- Ipak, ponavlja on, postoje dokazi da su sudjelovali u mnogim krvavim akcijama. Zato je Perković, što se malo zna, kao službenih Službe državne bezbednosti još 1975. godine bio pritvoren u Švicarskoj jer je kao šef SDS-a u Osijeku izravno bio uključen u uklanjanje ne samo hrvatskih emigranata nego i velikog broja gastarbeitera u Europi. Upravo ta djelatnost dovela ga je na čelno mjesto u republičkom SDS-u. Njegov veliki angažman protiv hrvatskih patriota doveo ga je u sam vrh zločinačke tajne policije, a dugim radom protiv Hrvata stekao je veliki ugled kod svojih šefova u Zagrebu i Beogradu, jer jedino se tako moglo napredovati, uvjeren je Penava.
Na koncu iznosi i jednu zanimljivu pikanteriju iz obitelji Perković.
- Njegov sin Aleksandar Saša Perković (Mesićev i Josipovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost) dobio je ime po Aleksandru Rankoviću (zato mu ime Aleksandar danas i prikrivaju) kojeg je Josip Perković iznimno cijenio, zaključuje Petar Penava.
R. Horvat/hrsvijet.net
Vezani članci