Partijska zadaća - Rušiti Hasanbegovića, Radman ne smije pasti!
Za tu Partijsku nomenklaturu Domovinski rat samo je jedna loša epizoda u učvršćivanju srbokomunističe vlasti nad Hrvatskom. To je okvir za komunističku mržnju. Podvrgavanje Hrvatske njihov je vampirski cilj.
Nakon prve Markovićeve privatizacije odabranih i najpouzdanijih članova, 1989. godine, Partijska nomenklatura samo se za trenutak pritajila, prigodno čak zaogrnula festivnim domoljubljem. Plašila se posljedica svojih zločina nad Hrvatima i osjećala ugroženo, mogla je izgubiti sve što je „stvarala" i sebi priskrbila nakon 1945. godine. Poslije „Bljeska" i „Oluje" partijski su uzdanici i njihovi jataci očekivali da će mlada i slobodna hrvatska država napokon nasrnuti na udbaško-partijske strukture i pomesti ih s upravljačkih pozicija u medijima, kulturi, gospodarstvu i upravi. Međutim to se nije dogodilo, pogreška, ali Tuđman je iskreno vjerovao u veliko svehrvatsko pomirenje.
A onda je uslijedila osveta, Partijska nomenklatura je shvatila da su prošli nekažnjeno, bez loših posljedica i to ih je strašno srdilo i frustriralo; čak im se i suradnja sa srpsko-srbijanskim agresorom za vrijeme Domovinskog rata oprostila. Svi su oni ostali na svojim mjestima, neokrznuti i uzalud su se godinama plašili. Očekivali su (zasluženu) kaznu, a ništa loše im se nije dogodilo. I onda su krenuli.
Povratkom nomenklature na vlast, dakle s Račanovom vladom i s ukupno tri predsjednička mandata Stjepana Mesića i Ive Josipovića, Partija je započela restauraciju komunizma i obnovu Socijalističke republike Hrvatske naslonjene na tzv. regijon, a sve pod parolom detuđmanizacije. Srpsko-hrvatska vlada Zorana Milanovića trebala je kompromitirati i politički uništiti, jednostavno ugasiti HDZ i s provjerenim ljudima iz Nomenklature doslovno zauzeti cjelokupan društveni i gospodarski život Hrvatske te zacementirati politički život i komunistički svjetonazor. To je i učinjeno: Zoran Milanović je od MUP-a i SOA-e napravio stranačku policiju, dva psa čuvara i nastavio sa zadaćom, a Srbi su postali savjest Jugoslavije.
Neočekivanim gubitkom predsjedničkih i parlamentarnih izbora (2015.) situacija je za Nomenklaturu postala škakljiva, stoga ona nasilnički opstruira i priječi formiranje Vlade sa svrhom da Vlada ne bi profunkcionirala i procesuirala kriminalne radnje ne samo Milanovićeve vlade nego i dva Predsjednika, Stipe Mesića i Ive Josipovića, te napravila reviziju one prve, Markovićeve privatizacije.
Zato je Ministarstvo kulture prevažno, ono je početak promjena, i ministar Zlatan Hasanbegović izložen je brutalnim napadima i uvredljivim etiketama; njega od Nomenklature orkestrirana ulica na svaki želi rušiti. Oko toga je angažirana intelektualna partijska krema, razni stazići, klasići, viskovići, puhovski, pusići... A srpska profesionalna "nejač" cvili i škrguće kao za vrijeme Domovinskog rata.
Kad su agitpropovci pronašli Hasanbegovićevu fotografiju s kapom HOS-a na glavi, bili su uvjereni da imaju krunski dokaz njegova ustašovanja i čime pretiskati - ustaška kapa na glavi ministra kulture! - jer za njih sve sa šahovnicom je ustaško obilježje. Prilično paranoično, nepismeno i srbočetnički: nisu li istom logikom svi hrvatski nogometaši, njihove reprezentacije: rukometaši, odbojkaši, košarkaši... ustaše, jer nose šahovnicu na svome dresu! Najopasniji ustaše su vjerojatno vaterpolisti, oni isto kao i Zlatan Hasanbegović nose šahovnicu na kapi?! A tek hrvatski policajci i vojska, svi na kapama imaju šahovnicu. Po Staziću i Pupovcu, sve su to Ustaše!
Kapa na Hasanbegovićevoj glavi je dio odore HOS-a, točnije 9. bojne HOS-ove postrojbe u sastavu 4. gardijske brigade HV (danas 2. motorizirane bojne - Pauci), nazvane Pauci po njihovu legendarnom zapovjedniku, generalu Andriji Matijašu Pauku. Tom se kapom i pod tim grbom branila Hrvatska od srpsko-srbijanskog agresora i tzv. dobrovoljaca s šajkačama na četvrtastim glavama. S tim kapama na glavi Hrvatska je pobjeđivala i pobijedila. Vukovar je iskrvario, ali su dečki s šahovnicom na kapi onesposobili i zaustavili tenkove elitne Grenadirske oklopne divizije. Stotine njih. To je ona ista oklopna sila koju su Srbijanci ispraćali cvijećem i uvicima bodrenja: „pobijte ustaše u našem Vukovaru", a „ustaše" su ih vratili u aluminijskim sanducima. Vjerojatno je među grenadirima bilo i Josipovićevih klasića, i on je u istom leglu grenadirske divizije odslužio JNA.
Izjave Zlatka Hasanbegovića o NDH i ustašama treba tretirati kao bilo čiju izjavu o Jugoslaviji i komunističkom režimu, tko ih hvali odmah osuda i na stup srama. Ustaštvo i komunizam dvije su revolucionarne ideologije i skoro jednaka su zla donijeli Hrvatskoj. S druge strane, jugoslavenska i hrvatska država nisu isto!
Zlatko Hasanbegović je ministar važnog Ministarstva, častan i sposoban, zato ga se Nomenklatura želi riješiti. Naime, Ministarstvo kulture odlučuje o medijima; dakle i o javnoj/državnoj HRT. Zato mora Hasanbegović pasti da bi Radman i partijska dalekovidnica opstala i nastavila s radom. I nije samo HRT, tu su i druge televizije, tzv. privatne komercijalne i radio postaje; da ne govorimo o tiskovinama, njihovim nakladnicima koji državi duguju stotine milijuna kuna, a dugovi se mogu i ne moraju državi vratiti. Tu je i arhiv. Tu su upravo razlozi zašto su „main stream" mediji u službi SDPartije: nisu podmirili svoje dugove prema državi, a i ne moraju, ako odrade partijski „posao" tj. pomognu u rušenju ove Vlade Domoljubne koalicije i MOST-a nezavisnih lista. Partija im je obećala oprost.
Partijskoj nomenklaturi je bitan Goran Radman; sustav HRT-a i ljudi partijske propagande kojima on upravlja. HRT je partijski filter. čuvar jugoslavenske ideje i tvornica laži, sve u jednom pod budnim okom Partijske nomenklature. Cijela ova povika oko Zlatka Hasanbegovića i Dragana Lozančića samo je skretanje pozornosti da bi se HRT-a provukao ispod radara i nastavio s radom.
Koji apsurd živimo ovih dana: Hasanbegović je trajno sumnjiv zbog vojne kape regularne HV postrojbe, Goran Radman, agent KOS-a može i dalje biti ravnatelj hrvatske javne televizije?!
Vezani članci