Otvoreno pismo Mile Lasića fra Luki Markešiću: Istupam iz HNV-a!
U eventualnu kritiku se mogu upuštati tek onda kada budu imali akademske titule i knjige iza sebe poput uvaženih profesora s Franjevačke teologije u Nedžarićima, i drugdje, i tek kada se budu čestito odnosili po pitanjima zla počinjenog u Drugom svjetskom ratu u hrvatsko ime kao što se ti ljudi u pravilu odnose, ili, pak, se nauče toleranciji koju oni propovijedaju, recimo kako se može biti „moralan i bez Boga", što su u stanju javno ustvrditi samo ova gospoda među bosanskohercegovačkim teolozima. Kad ne bi bilo, dakle, ničeg drugog, ove bi ljude za vječita vremena cijenio, ma koliko sam ih prislijen tu i tamo kritizirati, zapravo ne njih nego njihovo privremeno aktualno političko sljepilo...
I
U SR Njemačkoj me je, dakle, i zatekla vijest da je iz novoizabranog Upravnog odbora HNV-a istupio uvaženi bh. književnik Ivan Lovrenović, bh. Krleža i Vlado Gotovac u jednoj osobi i ako smijem javno kazati i moj „dopisni prijatelj", dakle netko s kojim imam privilegij njegovati tzv. mail prijateljstvo. U najkraćem, jednako kako me je politička sudbina jednog drugog mojeg prijatelja (Bogića Bogićevića, da ne krijem) uvjerila da nemam što osobno tražiti u SDP-u ako već za njega takvoga kakav je bio i ostao u vrhu SDP-a nema mjesta, tako su me i Ivanov kontra-referat na Šestom saboru, pa potom i istupanje iz Upravnog odbora HNV-a, uvjerili da nemam što tamo tražiti sve dok su na čelu HNV-a takve vrste intelektualci i političari kakav je fra Luka Markešić (ili, pak, Ivo Komšić, koreferent na nesretnom Šestom saboru HNV-a, u totalnom suglasju s fra Lukom, bez ijednog disonantnog tona).
Dakako, svatko objektivan mora priznati, upravo njima dvojici pripadaju ponajveće zasluge za principijelne pozicije HNV-a tijekom rata i poraća kada je HNV i bio ponos i dika sviju nas koji rođenjem potječemo iz ove sve minijaturnije sastavnice kompliciranog bh. mozaika, a nismo se dali svrstati u nacionalne torove. (Neprijatno mi je u ovom kontekstu govoriti o mojoj ratnoj sudbini, ali kazat ću da su me tijekom rata i Hrvati i Bosnjaci i Srbi osjećali svojim, čime se do danas vrlo ponosim.) Na tu neprijeporno povijesno zaslužnu ulogu HNV-a, posebice oko kraja rata i Washingtonskog sporazuma, je opravdano podsjetio i fra Luka na Šestom saboru, navodeći između ostalog ključne sintagme iz rezolucija svih prethodnih sabora i saborovanja, kojima se nema što ni dodati ni odbiti. Problem je, međutim, u tomu što postojeći HNV ne korespondira s ovovremnim velikim problemima (između ostalog, s otvorenim pokušajem dekonstitucije Hrvata i delegitimacije njihove izborne političke volje, koja nije izraz u slučaju dva HDZ-a samo raspoloženja u Hercegovini nego i među Hrvatima u Bosni, što se svjesno prenebregava). HNV ne vidi, dakle, podjednako kritično opasnosti koje su se nadvile nad našu nesretnu zemlju i njezine ljude, nego se ponaša sitno-šićardžijski, udvornički i umilnički prema ambijentu kojeg proizvodi sarajevska politička kotlina koja je u ovom momentu glavni proizvođač političke magle i time opasnija od maglih i podvala koje dolaze iz mostarske kotline i banjalučke ravnice.
II
Istini za volju ja sam tek prije godinu dana ušao u Hrvatsko narodno vijeće, naivno uvjeren još i tada da bi HNV mogao artikulirtati alternativu hrvatskim etnokratskim opcijama, koje su u prošlosti u pravilu bile isključive u odnosu na državu BiH, ali i SDP-ovim jednostranostima ukoliko ih bude bilo. (Dužan sam kazati, javnim djelovanjem stalno sam bio u dosluhu s idejama HNV-a, a da su neki iz vrha HNV-a poslušali pokojnog Branka Mikulića, kao što nisu, i potražili me već tijekom rata, bio bih vjerojatno i formalno u HNV-u, no nisu iz njima znanih razloga.) U Upravni odbor sam biran, dakle, tek prije neki dan, na Šestom saboru, i nisam u njega de facto fizički ni ušao, jer nije ni konstituiran, a neće ni biti u sastavu kako je biran. Ja se, dakle, prosto ovim javnim činom, za koji cijenim da ima relevantnost i za moje čitatelje, i bh. javnost uopće, pridružujem Ivanu Lovrenoviću i istodobno sumnjam da ću biti posljednji koji će istupiti iz Upravnog odbora.
Možda će nekomu biti interesantno kako je već prilikom utvrđivanja liste od 17 članova Upravnog odbora jedino oko mojeg imena bilo problema, zbog navodne regionalne prezastupljenosti (predložena su, naime, dvojica ljudi iz Širokog Brijega i umjesto da se takvo što pozdravi jednomu, baš Hercegovcu iz Sarajeva, se učinilo takvo što previše, pa je nešto takvo i protuslovio, ali su ga sudionici Sabora ignorirali, izabravši aklamacijom sve nas koji smo bili predloloženi. Možda se dotičnomu prosto nešto takvo otelo zbog atmosfere s posljednjih sjednica prethodnog Upravnog odbora na kojem sam „jedva uguran" u tu listu, kako su mi rekli prijatelji. Bilo kako da je bilo, najgore je što je dotični poslije svega mi prisao i pred ljudima tvrdio kako nije mislio ništa loše, pri čemu se i prekrižio, onako po katolički, toliko o moralu naših dičnih katolika i Hrvata. Bit će, ipak, da je posrijedi kod nekih članova HNV-a bila i ostala sporna moja otvorena kritika jedne velike političke stranke koja se kod pretežitog broja članova HNV-a i dalje vidi alternativom, ma koliko ona svojim ponašanjem u prethodna četiri mjeseca to nije. Makar se meni to čini takvim i to tvrdim uporno i zato snosim javnu kritiku, uključivo i pohvale, pri čemu se ne zna koje su neprijatnije, vjerujte mi...
Mnogi su i među sudionicima Šestog sabora željeli da govorim na ovom tužnom zboru, ali ja nisam to htio iz dvojakog razloga: prvo, govorio je smirenije, umnije i kompetentnije nego što ja to umijem Ivan Lovrenović (i jednako tako gospodin biskup Pero Sudar), ali nitko nije nažalost shvatio dramatičnost njihovih apela; i drugo, previše sam proteklih mjeseci bio u javnosti i moji su stavovi poznati. („Profesore, dugo vas nije bilo nigdje a sada Vas ima i na pašteti", reče mi jedan moj student! Prestani, Mile, jedno vrijeme, ali nemoj zašutjeti, vele mi moji bliskiji prijatelji!) U suštini bilo me je strah da upravo moja diskusija ne izazove cijepanje HNV-a na dva krila - fra Lukino i Šimićevo - jer takvo što ne treba ova majušna politička udruga (jedna od 12.000 NGO-s u BiH, da se razumijemo, toliko o pogrešnoj samopercepciji).
Ma koliko ne bih želio da se to i dogodi, dužan sam upozoriti već danas kako je skoro izvjesno da bi postojeća politika novog-starog predsjednika HNV-a mogla odvesti HNV upravo prirodnoj gerijatrijskoj sudbini njegovih članova, dakle (o)dumiranju, ako se nešto bitnije ne promijeni i ne trebaju joj druge vrsti podjela. Ali, nije moje da educiram pametnije od sebe, ovo je već problem članova Upravnog odbora i fra Luke Markešića. Smijem, nadam se, kao prijatelj i bivši član HNV-a upozoriti da ni on osobno ni Upravni odbor ne smiju nastaviti po starom i kao da se ništa nije ni dogodilo.
III
Po mojem osobnom razumijevanju, dakle, Šesti sabor HNV-a je bio vrlo tužni sabor u prvom redu zbog toga što se nekadašnja važna politička i moralna instanca među Hrvatima pretvorila u slijepu nevladinu udrugu vrlo prozaičnih i kalkulantskih ambicija, koja i dalje biva uvažavana jedino u sarajevskoj čaršiji i zbog toga jer govori vrlo kritično o hercegovackom hrvatstvu i o vodećim hrvatskim političkim strankama. O oboma se, dakako, mora i dalje kritično govoriti, ali je dužno primjetiti kako su se među hercegovačkim Hrvatima, kao i i bosanskim Hrvatinama u međuvremenu dogodile brojne promjene. Među Hercegovcima je, naime, sve više onih koji su prihvatili državu BiH kao svoju domovinu, ali kojoj treba temeljiti preustroj kako bi je mogli i osjećati svojom. Među bosanskim Hrvatima je, pak, sve više onih koji osjećaju opasnost majorizacije na svakom koraku, što sjajno koriste za sebe oba HDZ-a, a to je u politici dozvoljeno, ma koliko se nekomu ne dopadalo. U jednu riječ, s političkim sljepilom HNV-a se može ugodno živjeti u nepovoljnom političkom ambijentu, kakav je neprijeporno danas ambijent za sarajevske (i bosanske) Hrvate, ali nije mudro. Pogotovu nije mudro, grubo i neistinito govoriti o Hrvatima u Hercegovini, o tomu dovoljno ružno govore već sarajevski mediji, srećom ne svi.
Treba li, dakle, uopće Hrvatima udruga koja uživa sumnjivi ugled samo u sarajevskoj kotlini kao udruga „čestitih Hrvata" i koja proizvodi stigmu i stereotipiju o Hrvatima u drugim dijelovima zemlje i o drugim hrvatskim političkim opcijama, posebice o Hercegovini i Hercegovcima kao u neka stara, srećom otpuhana vremena, više je od retoričkog pitanja? Već ovo bi bio dovoljan razlog - po mojem razumijevanju - za nesudjelovanje u daljnjem radu Hrvatskog narodnog vijeća, a ima ih još i nisu manje važni.
Najvažniji je, zapravo, što je izborom fra Luke Markešića, po treći put (ne daj Bože kao da je Tito), odbačen alternativni program kojeg je izložio fra Lukin protukandidat Ilija Šimić, čestiti bosanski Hrvat, izvorni HSS-ovac, to mu valjda nitko ne može osporiti. Eto, nije ni neki sumnjivi Hercegovac kao što je potpisnik ovih redova, jer Hercegovci su, zar ne, svi odreda, izuzev onih par sdp-ovskih i hnv-ovskih atestiranih, „čovićevci" ili ljubićevci", ako nisu već „gole ustaše" i tsl. Pri čemu su - da apsurd bude savršen - za koaliciju pod vodstvom SDP-a trenutno dobri upravo takvi među Hrvatima koji i dalje imaju iluzije o NDH-aziji i o ustašluku i njeguju ih. O tempora, o mores!
Dakle, svi koji nisu „platformaši", kakvi su, jelte molim lijepo, Lijanovići i Jurišić, su sumnjivi i neprijatelji ove zemlje, pa samo kad njih ne bi bilo u BiH bi, ili makar u Federaciji BiH, bilo med i mlijeko. Odbačen je, nažalost, sjajni Šimićev alternativni program koji je bio usmjeren na oživljavanje Hrvatskog narodnog vijeća upravo na njegovim najboljim antiratnim zasadama i konceptima, ali koji bi vodio istovremeno i borbu protivu svih podvala pa dolazile one i iz takvih stranaka kakav je tobož neupitni SDP, kojemu bi - po mišljenju fra Luke - morali vjerovati naslijepo, a ja naslijepo vjerujem samo mojim najbližim, u svakom slučaju nijednoj političkoj stranci...
Tužno je sve ovo, kazat ću na kraju i zbog onih koji su bili uz mene u cijeloj ovoj priči. Također, žao mi je post festum što sam uopće pristao da se nađem na listi za Upravni odbor HNV-a. Ali, u tom momentu još nije bilo izvjesno je li fra Lukina politika pripada prošlosti ili je ona i dalje posve izvijesna, maltene jedina „budućnost". I, doista, nigdje u medijima ne stoji da je fra Luka dobio svoj treći kontrapproduktivni mandat tako što je za njega glasovalo 40-oro nazočnih (uključivo i gosti, među kojima je njih desetak dovedeno samo da odrade izborni inžinjering, nisu bili drugo do gosti a glasovali su, takvog čega nema nigdje na izbornom saboru), dok je sjajni Šimićev program dobio glasove trideset i jednog čeljadeta, katoličkog i hrvatskog, kako bi to rekao jedan moj vrli prijatelj, koji me i podsjetio na jedno važno mjesto u Andrićevoj "Travničkoj hronici" u kojem se govori o sumnjivom moralu omatorjelih franjevaca. Inače, uistinu je neshvatljivo već po sebi što sve važnije institucije kod Hrvata vode i u 21. stoljeću svećenici i popovi (Markešić - HNV, Topić - Napredak ...), kao da smo politički malodobni, govoreći Kantovim jezikom. Vjerojatno, bh. Hrvati to i jesu i to je njihov najveći problem, veći i od očigledne institucionalne neravnopravnosti u post-daytonskoj BiH. A govoreći još otvorenije, poslije ovog saborovanja je još očiglednije postalo kako politički malodobni bh. Hrvati i katolici nisu samo uz ili u HDZ BiH i ne stanuju samo u Hercegovini, nego su slijepo privrženi i uz neke druge jednako štetne, nadbijačke opcije, i stanuju u Bosni, u Sarajevu...
Ma koliko ne bih želio da se to i dogodi, dužan sam upozoriti već danas kako je skoro izvjesno da bi postojeća politika novog-starog predsjednika HNV-a mogla odvesti HNV upravo prirodnoj gerijatrijskoj sudbini njegovih članova, dakle (o)dumiranju
Adio, dakle, dragi HNV-ovci i sretno vam bilo. Vjerovali mi ili ne, radovat ću se i dalje svakom vašem uspjehu, ma koliko sumnjao da možete izići iz slijepe ulice u koju ste ušli. Okretaljka na njezinom kraju je isuviše mala i trebao bi vještiji vozač nego što ga imate na raspolaganju. Slabašna nada postoji u tomu ukoliko biste se preispitali zbog čega s vama nisu neki važni i mudri ljudi bh. kulture. A sve govori da ćete bez takvijih kormilara svakim danom napredovati u svakom pogledu, ali i bivati sve usamljeniji i beznačajniji. Drugi će se tomu radovati a ne moja malenkost, vjerujte mi makar toliko...
Bielefeld, 14. veljače 2011. godine Mile Lasić
Vezani članci