Hrvati jednakopravni, a država BiH jača
Za razliku od većine susjednih država, koje je opravdano zapljusnuo val unutarnji integracijskih procesa, jer su njihovi vodeći politički slojevi svjesni kako raskoljene države u današnjem svijetu nemaju izglednije budućnosti, Hrvatsku, nažalost zapljuskuju valovi suprotnih silnica pa se na unutarnjem polju javljaju sve snažnije dezintegracijske sile. Sad već bivša hrvatska vlast na čelu sa Zoranom Milanovićem, bivša naravno ako se zakasnjeli boljševički revolucionar nasiljem ne pokuša održati na vlasti, u samo četiri godine rastrojila je sve institucije hrvatske države, a u pojedinim dijelovima, poput Međimurske ili pak Istarske županije potaknula je do krajnosti odbojnost lokalnih politika prema Hrvatskoj da tamošnje regionalne vlasti otvoreno govore o izdvajanju teritorija iz sastava hrvatske države ili to na prikriven način, zahtijevajući radikalnu autonomiju, pokušavaju doista ostvariti. Samoubilačka politika sažeta u izreku o nacionalnim manjinama kao bogatstvu društva rezultirala je u svojedobnim promjenama Ustava tako da danas gotovo nelegitimni manjinski zastupnici određuju sudbinu parlamentarne većine i u golemom broju slučajeva namjerno vode do pat pozicije između vodećih nacionalnih stranaka, koje se međusobno nadmeću tko će više zadovoljiti taštine samoproglašenih vođa nacionalnih manjina.
Sve to ide na ruku posebno srpskoj manjini, što je pokazao i četverogodišnji teror neokomunističkoga režima sustavnim pokušajima da nasiljem nametne ćirilicu u Vukovaru, kojeg srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić smatra srpskim gradom. Od režimskih pokušaja da poćiriliče Vukovar do ostvarenja Nikolićevih velikosrpskih čežnja ostao je još samo neizgovoren zahtjev jednoga od vođa srpske manjine kako će i oni u slučaju da im središnja vlast ne ispuni lokalne želje posegnuti, poput međimurskoga župana, za izdvajanjem iz sastava hrvatske države.
Kad se tom nepoštivanju državnih institucija, koje zasad bivši predsjednik vlade svakodnevno demonstrira u odnosu prema Ustavnom sudu ili pak predsjednici države pridodaju nevjerojatni zahtjevi zastupnika novonastale stranke Mosta da pod svaku cijenu ustanove tripartitnu koaliciju, odnosno koaliciju dosadašnjega SDP-ova režima, koji k tomu koketira s Moskvom i oporbene demokratske Domoljubne koalicije na čelu s HDZ-om, nije teško zaključiti kako zastupnici Mosta, bilo da je riječ o neznanju ili namjeri, žele zadržati status quo u Hrvatskoj.
Ako se tomu postojećem stanju unutarnjega razaranja i meteža dodaju i urušeni međudržavni odnošaji s Madžarskom i Slovenijom, koje su se od Hrvatske ogradile žiletnom žicom te žicom postavljenom na makedonsko-grčkoj granici nije teško zaključiti kako je već sad Hrvatska izgurana iz EU i gurnuta u balkansku zajednicu, što je samo sinonim za proširenu Srbiju. Osokoljena prvim korakom prema vratima Europske unije te poduprta moćnom Rusijom, Srbija je već otvorila političku frontu prema Makedoniji u kojoj živi znatna srpska manjina, pa sad kao i Srpska pravoslavna crkva manifestira svoje nepriznavanje makedonskoga naroda, njegove crkve i države.
Kosovsko pitanje rješavaju Rusija i Europska unija kako bi se Srbija opet preko svoje manjine u Crnoj Gori mogla zauzeti za sprječavanje ulaska te države u NATO savez. Vučićevim usklikom kako otvaranjem pregovora Srbije s EU može biti zadovoljna i Republika Srpska Beograd je na europskoj razini demonstrirao kako ni za milimetar nije odustao od svoje velikosrpske politike. Koliko se radi o ozbiljnom velikosrpskom projektu u kojem nažalost sudjeluje i dosadašnji hrvatski prokomunistički režim svjedoči i međusobno približavanje srbijanske i režimske televizije u Hrvatskoj, što podsjeća na predratne medijske pripreme s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća. U tom se svjetlu može očitati i Milanovićeva odbijenica da posjeti američki nosač zrakoplova Harry Truman, koji je boravio u Splitu. Uz već spomenutu i angažiranu rusku politiku na Balkanu, za primat u Srbiji nadmeće se i Berlin, što je jasno posvjedočio potporom u otvaranju pregovora Bruxellesa s Beogradom.
Nazočnost stalne islamističke prijetnje iz BiH te Erdoganov pogled na balkanske muslimane kao ostatke turske manjine registriran je i uspon organizirane osmanističke politike na Balkanu. Očito je u slaganju novonastalih silnica na području u hrvatskom susjedstvu i Washington vidio moguću pogibelj za sigurnost NATO savez pa je potaknuo bošnjačkoga šefa Bakira Izetbegovića na skupu "Europska budućnost BiH - 20 godina nakon Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma" u Bruxellesu da predloži jačanje muslimansko-hrvatske Federacije BiH kako bi se mogla oduprijeti svim, a ponajprije ruskim pokušajima da prodru na istočnu obalu Jadrana. Zato je Izetbegović dobio ulogu, poput Dragiše Cvetkovića 1939., da udovolji Hrvatima i ustroji Banovinu Hrvatsku, kako bi tadašnja Jugoslavija bila otpornija u slučaju njemačkoga napadaja.
Sporazum s Hrvatima doista bi ojačao Federaciju pa je Izetbegović u Bruxellesu poručio kako "problem koji se naziva hrvatsko pitanje treba što prije riješiti. Hrvati su, kaže, tri puta malobrojniji od Bošnjaka" pa je "bitno prepoznati stvarne interese i razdvojiti ih od nacionalnih zabluda". U tom je izlaganju najavio preustroj Federacije na tri županije, od kojih bi jedna bila bošnjačka, druga hrvatska, a treća mješovita. Obje okrupnjele županije bile bi u diskontinuitetu, što bi zajedno sa mješovitom županijom, ne samo priječilo razdvajanje, nego bi usmjerilo unutarnje silnice na jačanje države BiH. U ovom integracijskom okviru Hrvati bi pronašli mehanizam za svoju jednakopravnost, a cjelovita bosanskohercegovačka država bila bi im jamac nacionalne sigurnosti, ali i šire područne sigurnosti, na što su u svom projektu računali i politički stratezi iz Washingtona.
Nu ove tektonske promjene u svom bliskom okruženju, političari iz Zagreba ne vide pa nažalost u njima sve i da hoće ne mogu sudjelovati.
Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo
Vezani članci