Bosna i Hercegovina: Kuća bez temelja
Teško je, zapravo nemoguće u toj „krčmi pogašenih svjetla" naći nešto europolitički uređeno, kad je u toj zemlji nepravda koja u njoj i njome vlada isprljala i ocrnila sve vrjednote suvremenoga europskog demokratskog, i slobodnog svijeta.
Nepravda je najveći zagađivač i najopasniji otrov svakog društva, a poglavito ovako desetljećima politički prljanog i ratom zamućenog bosanskohercegovačkog. Nepravda koje je bilo i prije Daytona, a ta američka vojna baza je uveličala nekoliko puta, pa čak i ozakonila i legalizirala, isprljala je i zagadila svaki segment beha društva, od susjedstva koje je ispregrađivala zidovima nepovjerenja, netolerancije, mržnje, sve do bilo kakvog osjećaja za zajedničku bosanskohercegovačku budućnost. Naprosto u takvoj zemlji nepodnošljive nepravde sve je njome isprljano i zagađeno, do nemogućeg i sigurnog hoda po svakoj stopi nestajuće i propadajuće zemlje.
Iz te bosanskohercegovačke političke prljavštine više ni jedan njezin narod ne vidi čak ni vlastitu budućnost, a zajednička već se davno izgubila u toj zagađenosti, u tom interesno političkom mulju, kakav obićno ostaje iza rušilački ratni cunamija. Zbog takvog prljavog političkog gliba, i blata, gotovo da više nitko i ne ulazi u Bosnu i Hercegovinu, osim prošli okupatora koji se vraćaju na bošnjački poziv, i radikalni islamista koji, politikom isključivosti, brišu sve beha ljepote šarenila nacionalni i vjerski boja. Ubijaju joj i trgaju sve ono europsko, demokratsko i slobodno, s ciljem potpunog deeuropeiziranja, odnosno dekristijanizaranja tog europskog prostora. To su i oni koji zovu petstogodišnjeg ubojicu Bosne i Hercegovine da se vrati, i oni što mu je ostavljaju „u amanet", a sve druge političke neistomišljenike i nebošnjačke strane koje Bosnu i Hercegovinu vide europskom i uređenom zemljom, oslobođenoj od svakog agresora i okupatora, nazivaju ili izdajnicima, ili agresorima, ili ustašama, ili četnicima, ili islamofobistima.
Tako je za bošnjačku stranu hrvatska obrana Bosne i Hercegovine, na početku velikosrpske agresije, a kasnije i od velikomuslimanske, velikohrvatsko osvajanje, i izjednačavanje hrvatske obrane sa srpskom okupacijom. No, velikomuslimanski i mudžahedinski rat za Bosnu i Hercegovinu, za Bošnjake, je jedino ispravna i pravedna borba, koja nema alternativu i drugi put te zemlje. A upravo je ta njihova borba zauvijek ubila prijeratnu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj više, gotovo, i nema traga o euromuslimanima, narodu tolerancije, dijaloga, suživota.
U vrijeme najmasovnijeg stradanja poslije Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, gdje se zabarakidirani velikosrpski, i velikomuslimanski, fašizam otkrio u najcrnjem svom obliku, u slikama Srebrenice i opustošene hrvatske Lašvanske doline, u Engleskoj su tadašnji, a i sadašnji budući da su isti, političari zabranili da se prikazuju slike stradanja na beha prostorima. Razlog je bio strah od traumatiziranja svoje kolonijalne javnosti. Zapravo bio je to bezuspješni pokušaj skrivanja vlastite odgovornosti, i suodgovornosti, u tom velikosrpskom i velikomuslimanskom fašističkom rušenju europske Bosne i Hercegovine. No, bio je to ipak uspješan potez zabrane velikosrpskog i velikomuslimanskog širenja ubijanja i rušenja na Zapad.
Time su Englezi napravili sve preduvjete za zločinački čin skrivanja vlastitog sudjelovanja u pripremama i realizacijama Ahmića, kao ratnog mjesta sukoba Hrvata i Muslimana. Ahmići su, zbog toga, zlodjelo britanski obaviještajni službi, koje i danas pokrivaju beha političku stvarnost. Engleska obaviještajna umješanost u beha sukob odgovorna je strana u procesu deeuropeiziranja beha Muslimana. Ne može se govoriti o slobodi pojedinca, naroda ili države, sve dotle dok se istina zataškava, iskrivljuje, skriva i na bilo koji način zatrpava. Sve dok se istina ne smije govoriti u svom snažnom i glasnom glasu, onako kakva je ona bila i kakva jest, nema slobode i pravde. Ako se istina skriva, ako se omalovažava, iskrivljuje, filtrira, i zabranjuje joj se da sama govori, to je znak da u društvu vlada nepravda, da ima pobjednika i gubitnika, da su jedni pravedniji od drugi, a time i slobodniji. Opasan je to znak diobe društva kojeg dijeli zid laži. Na jednoj strani te provalije je ušutkana istina, na drugoj glasna laž, na jednoj strani potlačeni i obespravljeni gubitnik i porobljeni, na drugoj oholi i silni pobjednik. Obično onaj pobjednik koji skriva, iskrivljuje i ne priznaje istinu pobijeđenog, ušutkanog, i porobljenog.
Takav pobjednik nije nikako, i nikada, pobjednik nad laži i pravdom, on je, zapravo, proizvođač laži i nepravde. On je lažni i nezasluženi pobjednik. To je skrivatelj istine i širitelj laži, diktator u datom povijesnom vremenu, rušitelj budućnosti društva, i svijeta u cjelini. To su strahovladari ograničenih sposobnosti, i zbog toga neograničene moći vladanja. Suvremeno stanje u Bosni i Hercegovini je jasan pokazatelj vladavine nepravde, ugnjetavač i ubojica istine, rušitelj budućnosti. Beha pobjednik, pobjednici, Bošnjaci i Srbi na isilvoski način ubijaju beha istinu, kako onu iz daleke prošlosti, no još jače onu iz jućerašnjeg vremena građansko konfesionalnog beha sukoba. Stoga ta zemlja i jest u stanju propadanja i nestajanja, jer je pobjednici pokušavaju graditi na laži, a to je kuća bez temelja.
No, za beha Hrvate to je kuća i bez zidova. Jer kako je zamišljati, voliti i graditi kao kuću kada su im oteli i sobu, i kada su ih protjerali gotovo izvan svih beha granica. Dok su Bošnjacima i Srbima na diobi u Daytonu dali i više negoli im i pripada, Hrvatima su oduzeli i oteli i ono što im po dimenzijama suverenosti i konstitutivnosti, po mjerilima Međunarodni konvencija o ljudskim pravima i slobodama, i o pravima i slobodama naroda, pripada. Oduzeli su im ognjište s namjerom trajnog gašenja trinaeststoljetne vatre u obećanoj im i darovanoj zemlji.
Ispraviti daytonsku nepravdu, i daytonske dobitnike Bošnjake i Srbe izjednačiti sa daytonskim gubitnicima i žrtvama Hrvatima, što je bezalternativni preduvjet izgradnje zajedničke beha kuće za sva tri njena stanara, Bošnjake, Srbe, i Hrvate, moguće je jedino kroz obilježavanje i priznavanje i hrvatske „sobe" u toj tonujućoj kući. Bosna i Hercegovina kao kuća Bošnjaka, Srba i Hrvata održiva je jedino sa tri sobe, po jedna za svakog njenog naroda. Svaki drugi projekti, i gradnje, a već su mnogi bezuspješno, kao i ovaj daytonski, iskušani, gradnja je kuće na pjesku s vijekom trajanja do ponovne nabujalosti mržnje. A, na žalost, u Bosni i Hercegovini ništa ne raste tako brzo kao mržnja. Mržnja koju su daytonisti posijali, a betoniranjem neodrživog stanja Bošnjaci i Srbi njeguju i čine sve da izraste u velićinu koja će trajno podijeliti tu zemlju, i iz nje izbrisati svaki hrvatski trag.
Vinko Đotlo
Nepravda je najveći zagađivač i najopasniji otrov svakog društva, a poglavito ovako desetljećima politički prljanog i ratom zamućenog bosanskohercegovačkog. Nepravda koje je bilo i prije Daytona, a ta američka vojna baza je uveličala nekoliko puta, pa čak i ozakonila i legalizirala, isprljala je i zagadila svaki segment beha društva, od susjedstva koje je ispregrađivala zidovima nepovjerenja, netolerancije, mržnje, sve do bilo kakvog osjećaja za zajedničku bosanskohercegovačku budućnost. Naprosto u takvoj zemlji nepodnošljive nepravde sve je njome isprljano i zagađeno, do nemogućeg i sigurnog hoda po svakoj stopi nestajuće i propadajuće zemlje.
Iz te bosanskohercegovačke političke prljavštine više ni jedan njezin narod ne vidi čak ni vlastitu budućnost, a zajednička već se davno izgubila u toj zagađenosti, u tom interesno političkom mulju, kakav obićno ostaje iza rušilački ratni cunamija. Zbog takvog prljavog političkog gliba, i blata, gotovo da više nitko i ne ulazi u Bosnu i Hercegovinu, osim prošli okupatora koji se vraćaju na bošnjački poziv, i radikalni islamista koji, politikom isključivosti, brišu sve beha ljepote šarenila nacionalni i vjerski boja. Ubijaju joj i trgaju sve ono europsko, demokratsko i slobodno, s ciljem potpunog deeuropeiziranja, odnosno dekristijanizaranja tog europskog prostora. To su i oni koji zovu petstogodišnjeg ubojicu Bosne i Hercegovine da se vrati, i oni što mu je ostavljaju „u amanet", a sve druge političke neistomišljenike i nebošnjačke strane koje Bosnu i Hercegovinu vide europskom i uređenom zemljom, oslobođenoj od svakog agresora i okupatora, nazivaju ili izdajnicima, ili agresorima, ili ustašama, ili četnicima, ili islamofobistima.
Tako je za bošnjačku stranu hrvatska obrana Bosne i Hercegovine, na početku velikosrpske agresije, a kasnije i od velikomuslimanske, velikohrvatsko osvajanje, i izjednačavanje hrvatske obrane sa srpskom okupacijom. No, velikomuslimanski i mudžahedinski rat za Bosnu i Hercegovinu, za Bošnjake, je jedino ispravna i pravedna borba, koja nema alternativu i drugi put te zemlje. A upravo je ta njihova borba zauvijek ubila prijeratnu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj više, gotovo, i nema traga o euromuslimanima, narodu tolerancije, dijaloga, suživota.
U vrijeme najmasovnijeg stradanja poslije Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, gdje se zabarakidirani velikosrpski, i velikomuslimanski, fašizam otkrio u najcrnjem svom obliku, u slikama Srebrenice i opustošene hrvatske Lašvanske doline, u Engleskoj su tadašnji, a i sadašnji budući da su isti, političari zabranili da se prikazuju slike stradanja na beha prostorima. Razlog je bio strah od traumatiziranja svoje kolonijalne javnosti. Zapravo bio je to bezuspješni pokušaj skrivanja vlastite odgovornosti, i suodgovornosti, u tom velikosrpskom i velikomuslimanskom fašističkom rušenju europske Bosne i Hercegovine. No, bio je to ipak uspješan potez zabrane velikosrpskog i velikomuslimanskog širenja ubijanja i rušenja na Zapad.
Time su Englezi napravili sve preduvjete za zločinački čin skrivanja vlastitog sudjelovanja u pripremama i realizacijama Ahmića, kao ratnog mjesta sukoba Hrvata i Muslimana. Ahmići su, zbog toga, zlodjelo britanski obaviještajni službi, koje i danas pokrivaju beha političku stvarnost. Engleska obaviještajna umješanost u beha sukob odgovorna je strana u procesu deeuropeiziranja beha Muslimana. Ne može se govoriti o slobodi pojedinca, naroda ili države, sve dotle dok se istina zataškava, iskrivljuje, skriva i na bilo koji način zatrpava. Sve dok se istina ne smije govoriti u svom snažnom i glasnom glasu, onako kakva je ona bila i kakva jest, nema slobode i pravde. Ako se istina skriva, ako se omalovažava, iskrivljuje, filtrira, i zabranjuje joj se da sama govori, to je znak da u društvu vlada nepravda, da ima pobjednika i gubitnika, da su jedni pravedniji od drugi, a time i slobodniji. Opasan je to znak diobe društva kojeg dijeli zid laži. Na jednoj strani te provalije je ušutkana istina, na drugoj glasna laž, na jednoj strani potlačeni i obespravljeni gubitnik i porobljeni, na drugoj oholi i silni pobjednik. Obično onaj pobjednik koji skriva, iskrivljuje i ne priznaje istinu pobijeđenog, ušutkanog, i porobljenog.
Takav pobjednik nije nikako, i nikada, pobjednik nad laži i pravdom, on je, zapravo, proizvođač laži i nepravde. On je lažni i nezasluženi pobjednik. To je skrivatelj istine i širitelj laži, diktator u datom povijesnom vremenu, rušitelj budućnosti društva, i svijeta u cjelini. To su strahovladari ograničenih sposobnosti, i zbog toga neograničene moći vladanja. Suvremeno stanje u Bosni i Hercegovini je jasan pokazatelj vladavine nepravde, ugnjetavač i ubojica istine, rušitelj budućnosti. Beha pobjednik, pobjednici, Bošnjaci i Srbi na isilvoski način ubijaju beha istinu, kako onu iz daleke prošlosti, no još jače onu iz jućerašnjeg vremena građansko konfesionalnog beha sukoba. Stoga ta zemlja i jest u stanju propadanja i nestajanja, jer je pobjednici pokušavaju graditi na laži, a to je kuća bez temelja.
No, za beha Hrvate to je kuća i bez zidova. Jer kako je zamišljati, voliti i graditi kao kuću kada su im oteli i sobu, i kada su ih protjerali gotovo izvan svih beha granica. Dok su Bošnjacima i Srbima na diobi u Daytonu dali i više negoli im i pripada, Hrvatima su oduzeli i oteli i ono što im po dimenzijama suverenosti i konstitutivnosti, po mjerilima Međunarodni konvencija o ljudskim pravima i slobodama, i o pravima i slobodama naroda, pripada. Oduzeli su im ognjište s namjerom trajnog gašenja trinaeststoljetne vatre u obećanoj im i darovanoj zemlji.
Ispraviti daytonsku nepravdu, i daytonske dobitnike Bošnjake i Srbe izjednačiti sa daytonskim gubitnicima i žrtvama Hrvatima, što je bezalternativni preduvjet izgradnje zajedničke beha kuće za sva tri njena stanara, Bošnjake, Srbe, i Hrvate, moguće je jedino kroz obilježavanje i priznavanje i hrvatske „sobe" u toj tonujućoj kući. Bosna i Hercegovina kao kuća Bošnjaka, Srba i Hrvata održiva je jedino sa tri sobe, po jedna za svakog njenog naroda. Svaki drugi projekti, i gradnje, a već su mnogi bezuspješno, kao i ovaj daytonski, iskušani, gradnja je kuće na pjesku s vijekom trajanja do ponovne nabujalosti mržnje. A, na žalost, u Bosni i Hercegovini ništa ne raste tako brzo kao mržnja. Mržnja koju su daytonisti posijali, a betoniranjem neodrživog stanja Bošnjaci i Srbi njeguju i čine sve da izraste u velićinu koja će trajno podijeliti tu zemlju, i iz nje izbrisati svaki hrvatski trag.
Vinko Đotlo
Vezani članci