PAVKOVIĆ PROMIJENIO MIŠLJENJE 'Hrvatsko-bošnjačko savezništvo najmoćnije oružje u razoružavanju secesionista'

Jozo Pavković u svojoj zadnjoj kolumni osvrnuo se na naredbu zatopljavanja odnosa Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i šokirao mnoge zaokretom stajališta u vezi Srba, Milorada Dodika. Još ne tako davno, Pavković je glavne krivce vidio u Bošnjacima i strancima, a upravo Milorad Dodik je 2007. na njegovom Večernjakovom pečatu bio izabran za osobu godine. Glavnom uredniku tada nije bio secesionist, nego partner.

Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:

"Kako bi Hrvatska reagirala kada bi počeo rat u BiH? Bi li se miješala u unutarnje sukobe u državi za koju je i ona supotpisnica u Daytonu? I bi li, kao i u proteklom ratu, pružala utočište i pomoć Bošnjacima i borila se protiv Srba? Na koncu, kako bi zaštitila sunarodnjake? I još mnoga pitanja nameće strah zbog srpskog zveckanja oružjem. Mnogo se toga dogodilo u kratkom razdoblju. Dodik je blokirao rad državnih institucija i pokrenuo prijenos nadležnosti s države na entitet RS. Amerikanci su mu (ponovno) nametnuli sankcije i poručuju da neće tolerirati daljnju razgradnju daytonske BiH.

Međutim, međunarodna zajednica izgubila je autoritet, pa čak i legitimitet. Čak i “crne liste”, osim simboličke, nemaju drugu težinu. Brzo su to prepoznali domaći političari. Više ne strahuju od njihovih prijetnji. Zato Srbi prkose moćnoj Americi i to su najzornije demonstrirali na obilježavanju 9. siječnja, Dana RS-a, koji je proglašen neustavnim. Pri tome Dodik ne propušta priliku poručiti kako je BiH velika nevolja i kako je njezin formalni raspad zapravo pitanje vremena. Srbija opstanak BiH ne dovodi otvoreno u pitanje. Naprotiv, njezini dužnosnici uporno ponavljaju da poštuju njezinu cjelovitost i neovisnosti, ali jednako tako izjavama i postupcima demonstriraju da je Srbija čvrsto uz svoju braću. Do sada su se Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini držali poprilično suzdržano prema njihovim prijetnjama o odcjepljenju i sankcijama. Bliska budućnost tražit će jasniju određenost prema svim ovim događanjima. Sadašnja hrvatska šutnja prema “srpskom svetu” rezultat je kompliciranih odnosa unutar BiH. Naime, Hrvati i Srbi imaju sličan koncept prema strukturi države. Oni su za tronacionalnu BiH, a Bošnjaci za građansku.

Najmalobrojniji narod strahuje da će izgubiti “saveznika” jer bi se bez njega teško odupro sve agresivnijem konceptu majorizacije i unitarizacije. Bošnjački političari ne gledaju nimalo dobronamjerno na tu, kako tumače, kršćansku vezu Hrvata i Srba. Zbog toga ih u paketu pokušavaju označiti rušiteljima države unutar svoga naroda, ali i u međunarodnoj zajednici. Status žrtve koji su izgradili umnogome im pomaže u takvoj kampanji. Hrvati postaju sve više kolateralna šteta srpskog radikalizma. Stoga je već odavno upitno koliko ovakva politika donosi štete, a koliko koristi. Osobito što su Srbi s obiju strana granice u sukobu s cijelim zapadnim svijetom, s Amerikom, Australijom, Europom…, a u BiH - s državom. Samo prošli tjedan protekao je u znaku američkog sankcioniranja njihovih političara, europskih prijetnji da će učiniti isto, australskog ponižavanja Đokovića. I država BiH traži način kako ih disciplinirati. Svi pokušaji padaju pred srpskim prkosom. Najavljuju odcjepljenje, proslavljaju zabranjeni Dan Republike Srpske, po Srbiji i BiH pjevaju pjesme koje veličaju genocid u Srebrenici i prijete da će zbog maltretiranja Đokovića tvrtki Rio Tinto iz Australije zabraniti započeti posao stoljeća - otvaranje rudnika litija u Loznici. Ide se i do toga da su pokrenute i online peticije za protjerivanje klokana iz ZOO-ova u Srbiji.

 

Eventualni reset hrvatske politike nikako ne znači zaokret prema suradnji sa Srbima. Sve pozitivne odnose treba unaprjeđivati, prije svega, u izgradnji europske države na daytonskim temeljima. Takva politika traži snažnije jačanje odnosa s Bošnjacima. Ključ opstanka države upravo je u stvaranju te koalicije. Treba se ponovno vratiti na temelje Washingtonskog, Daytonskog, Splitskog i mnogih drugih sporazuma te referendumske odluke o samostalnosti BiH. Narodi u Federaciji upućeni su jedni na druge. Na najgorči način iskušali su posljednjih desetljeća kako politika prijevara i političkih ratova ne daje rezultate. Svi su gubitnici. Iscrpili su se u međusobnim destrukcijama. Jesu li konačno shvatili da ovako više ne ide?! Hrvatsko-bošnjačko savezništvo, partnerstvo ili kako god ga zvali, bit će najmoćnije oružje u razoružavanju secesionista, ali i unitarista, odnosno onih radikala koji u srcu Europe hoće “islamsku državu”. Iz relaksiranih odnosa izrastao bi prirodni Izborni zakon i svi drugi dogovori koji danas sputavaju razvoj društva. Lakši bi onda bio i put do dogovora sa Srbima oko budućnosti europske Bosne i Hercegovine. Međutim, takva politika traži hrabrost. Iznimnu hrabrost. Stvoreno je bolesno ozračje da su heroji - rušitelji, a izdajnici - graditelji.

Nacionalne poene najlakše je ubirati na podjelama, radikalizmu i jeftinom populizmu. Dok na tomu mnogi pojedinci žive, sve siromašnije društvo izumire. Veliku ulogu u hrvatsko-bošnjačkoj pomirbi ima Hrvatska. Kao dobri susjed mora ohrabrivati koncept federalnog partnerstva. I poslati nedvosmislenu poruku kako će to savezništvo poticati i braniti svim sredstvima. I u miru i u ratu", napisao je Jozo Pavković, glavni urednik Večernjeg lista.

Kolumna 2 - (23. srpanj 2019.)

Kako srpski nacionalni interes brani Hrvate od velikobošnjačke politike? Pitao se 2019. zabrinuti Pavković nakon najezde velikobošnjačke politike koja će tri godine kasnije biti jamac hrvatsko-bošnjačkog saveza i dati najmoćnije oružje protiv tih istih srpskih nacionalnih interesa koji su branili Hrvate.

I ovu kolumnu glavnog urednika Večernjeg lista šteta bi bilo ne prenijeti u izvornom obliku jer im je internet najveći neprijatelj, a očito i nepoznanica jer misle da ako njihovi birači zaboravljaju brzo, da će isto učiniti i ovaj digitalni genij sa sjedištem u Mountain Viewu, Kalifornija, SAD (čitaj Google):

"Zaokupljena rekonstrukcijom Vlade, hrvatska je javnost tek registrirala prijetnju iz Sarajeva o gradnji Pelješkog mosta. U Predsjedništvu BiH predložena je serija zaključaka koji bi otvorili međunarodno, pa i pravno, problematiziranje već započetog projekta spajanja hrvatskog teritorija. Spomenuti plan propao je zahvaljujući srpskom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku koji je iskoristio mogućnost nacionalnog (srpskog) veta u najvišoj instituciji državne vlasti. Dodikov veto potvrdila je i Narodna skupština Republike Srpske dvotrećinskom većinom stavljajući tako, barem zasad, točku na ovaj “slučaj”. Odluku entitetskog parlamenta u Banjoj Luci o sprječavanju (novog) plana bošnjačke politike - blokiranja izgradnje Pelješkog mosta - “objašnjavali” su na razne načine, posebice u Sarajevu. I u svakoj od tih elaboracija Dodik je, naravno, ispao negativac.

Po jednima, ovakvom odlukom Dodik vraća uslugu Draganu Čoviću, po drugima dodvorava se Zagrebu i EU, a po trećima štiti poslovne interese gradnje mosta kod Gradiške. Dodik je već naviknuo da ga se u Sarajevu, a počesto i u Zagrebu, prikazuje dežurnim krivcem i negativcem. No, iznenadilo ga je da Hrvatska nije honorirala njegovu žrtvu koju je zbog “hrvatovanja” podnio pred svojom srpskom javnošću. Srpski član Predsjedništva braneći Hrvatsku postupio je državnički, štiteći interese i svog entiteta i države. Ovim činom dao je izravan doprinos smirivanju odnosa u regiji, pa i europskoj perspektivi BiH. Svoju odluku objasnio je željom da se bespotrebnim uplitanjem u unutarnje stvari RH ne opterećuje izgradnja mosta na Savi kod Gradiške, “gura prst u oko” EU i dižu tenzije u odnosima sa susjedima. Jasno je kako zaključci koje su Šefik Džaferović i Željko Komšić pokušali progurati u Predsjedništvu BiH ne bi mogli zaustaviti, pa ni usporiti, izgradnju Pelješkog mosta, ali bi, da su usvojeni, zaoštrili međudržavne odnose i retoriku. Ovako je Dodik spriječio nametanje još jedne umjetne krize i omogućio da se stvarni međudržavni problemi s Hrvatskom rješavaju u mnogo pozitivnijem ozračju. Ni RH, zaokupljenoj drugim problemima, ne bi odgovaralo ponovno otvaranje priče o legalnosti i legitimnosti generacijskog projekta.

Čak ako je i pravnim laicima jasno kako se iz Sarajeva prijeti “zmajem od papira”, otvorilo bi to rasprave u koje bi se, nema sumnje, nastojalo uključiti i međunarodne sudove te zauzvrat ponešto istrgovati. Zato je ova epizoda s Dodikovim vetom zaslužila ipak više pozornosti i u RH, a ne da mu se odmah “zahvaljuje” nuklearnim otpadom koji će se mu staviti uz granicu. Hrvatima, koji nemaju svog autentičnog predstavnika u Predsjedništvu BiH, pokazao je da se korektnost u politici, čak i u ovakvoj BiH, nekada isplati. Naime, ne treba zaboraviti da je hrvatski čelnik u BiH Dragan Čović često trpio napade iz Sarajeva, pa i iz nekih krugova u Hrvatskoj, zbog uvažavanja stavova RS-a. Osobito kada nije dopustio da se bez konsenzusa presudi oko podizanja tužbi. Partnerski odnosi Dodikova SNSD-a i Čovićeva HDZ-a bili su na mnogim kušnjama. Upravo zbog principijelnosti s obiju strana, oni su ojačali i jedini su ozbiljan primjer dugogodišnje političke suradnje predstavnika različitih naroda. I ne samo u Bosni i Hercegovini. Hrvati i Srbi različito gledaju na prošlost, sadašnjost, ali i budućnost BiH. No, to ne znači da korektna suradnja isključuje treću, bošnjačku. Dapače. Svi su svjesni kako u BiH završava kada se dvojica udruže protiv trećega. Uvijek se mora zajedno tražiti kompromis.

Problem je što u Sarajevu trenutačno dominiraju oni koji bi minirali, a ne gradili mostove. I ne smeta im samo Pelješki most jer već najavljuju da će se Dodiku “osvetiti” opstrukcijom izgradnje mosta na Savi kod Gradiške ili stopiranjem izgradnje mostova na Drini prema Srbiji. Politika kojoj smetaju izgradnja mostova i povezivanje ljudi ima problem sama sa sobom. I ona je sve samo ne državnička. Paradoksalno je da su oni koji se zaklinju u državu BiH i optužuju Dodika za njezino rušenje doveli sebe u poziciju da im upravo on drži lekcije iz državničkog ponašanja. Na primjeru Pelješkog mosta Dodik je pokazao kako njegova politika zaštite interesa RS-a ne mora biti u suprotnosti s interesima BiH. Graditi, a ne rušiti mostove u interesu svih. A da su se time uvijek vodili, ovo bi danas bio mnogo tolerantniji dio Europe", pisao je tako Pavković prije malo više od dvije godine.