VIDEO Pakao na zemlji: Propali pokušaji evakuacije civila, Rusi granatiraju Mariupolj
Stanje u ukrajinskom gradu Mariupolju na obali Crnoga mora, sve je teže i teže. Taj lučki grad već danima je opkoljen. Ruski napadi se ne smiruju, a informacije iz grada cure na kapaljku. Stanovnici žive bez vode, struje i interneta. Propali su brojni pokušaji evakuacije civila i dostave zaliha hrane u Mariupolj, prenosi Jutarnji list.
Saša Volkov iz Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) opisao je u audiozapisu tešku humanitarnu situaciju u Mariupolju.
Kaže da su ljudi 'počeli napadati jedni druge zbog hrane' te da ljudi obolijevaju zbog hladnoće i vlage u skloništima.
"Nemaju kamo otići. Pogotovo ljudi koji su sklonište potražili u malim prostorima. Neki ljudi još uvijek imaju hrane, ali ne znam koliko će to trajati", rekao je.
Objasnio je da u skloništima borave samo žene i djeca.
"Provaljuje se u automobile zbog goriva, svi dućani i ljekarne su opljačkani već prije nekoliko dana. Pokušavamo poštivati osnovne higijenske standarde, ali to nije uvijek moguće. Mnogi ljudi trebaju lijekove, osobito za dijabetes i rak, ali u gradu ih gotovo više nema".
Također je rekao da se u Mariupolju pojavila neka vrsta crnog tržišta na kojemu se nudi povrće, ali da nema mesa.
S ulica smo pokupili 1207 mrtvih
Zamjenik gradonačelnika Mariupolja, Serhiy Orlov, kazao je kako nitko ne zna koliko je ljudi ukupno poginulo, no posljednja je brojka 1.207.
"To su samo tijela koja smo pokupili s ulice", kazao je za BBC.
Dodao je da je 47 ljudi pokopano u masovnu grobnicu jer nije bilo mogućnosti sahraniti ih na groblju izvan grada.
Oko stotinu ljudi koji su pokušali pobjeći u privatnim vozilima u srijedu, morali su se vratiti nakon što su ruske snage na check-pointovima oko grada počeli pucati oko njihovih automobila.
"Moji mama i brat ne znaju kako će izaći iz grada"
Tanja iz Mariupolja (18) koja studira izvan Ukrajine, uspjela je u srijedu nakratko stupiti u kontakt s majkom i bratom koji su još uvijek u opkoljenom gradu. Za Guardian je ispričala što je doznala:
"Jučer su moj brat i mama uspjeli pronaći mjesto gdje ima signala da nas nazovu. Riskirali su svoje živote izlazeći vani, ali znaju da smo ja i tata jako zabrinuti za njih. Bili smo na telefonu četiri-pet minuta. Moj brat je pokušavao biti pozitivan, ali sam mu u glasu mogla čuti da se osjeća očajno i da ne znaju kako će napustiti grad. Već tjedan dana nemaju dovoljno hrane i vode, bez struje su, bez grijanja i teško im je jer je u Mariupolju prilično hladno.
Rođena sam u Mariupolju i tamo sam živjela zadnjih 10 godina. U posljednjih nekoliko godina naš gradonačelnik je dosta toga obnovio i grad je postao puno ljepši. Postojao je čak i novi trgovački centar. A sada je sve uništeno.
Ne mogu zamisliti da se to sada događa. Osjećam da je sve ovo nadrealno. Osjećam se kao da samo sanjam i dok pričam o tome, ruke mi se tresu. Srećom, moj otac, koji je brodski inženjer, bio je na brodu kada je počeo rat. Sada smo zajedno u Njemačkoj gdje je sjedište njegove tvrtke. Inače studiram u drugoj zemlji, ali sam s njim jer on to ne može podnijeti. Jako je emotivan, svakih pet minuta plače jer su mu žena i sin - moji mama i brat - u Mariupolju", kaže Tanja.
"Brat nam je rekao da je raketa pogodila susjednu zgradu do podzemnog parkinga u kojem se on i moja mama skrivaju. Sigurnije je na parkingu nego u našem stanu koji je na 5. katu, a okolne zgrade su granatirane. Spavaju u autu, kako bi se malo zagrijali i mogli napuniti svoj telefon. Dolje ima 10-12 ljudi, a brat mi je rekao da svi pokušavaju pomoći jedni drugima; ako netko ima viška hrane ili vode, dijeli s drugima.
Sada ima jako malo hrane i vode. Znam da su mama i brat na početku, prije tjedan dana, kada su još imali struju, kuhali ogromnu količinu kaše. Vodom su napunili i kadu u stanu. Kupovali su da se opskrbe kad je rat počeo, ali to nije dovoljno.
Moja mama nam je rekla da su jako smršavili, najviše zato što su pod stresom. Rekla je: 'Više se ne bojimo, samo smo umorni, umorni od ove situacije. Sada nema straha, nekako smo se navikli na sve ovo. Pucanje, bombardiranje - to je u redu.' Rekla je da više ne žude za hranom, iako su gladni. Jednostavno su samo jako umorni. Žele otići nekamo na sigurno.
Čula sam na vijestima da je dijete umrlo od dehidracije. Nisam mogla vjerovati da je moguće umrijeti od dehidracije u gradu, 2022. godine. To je suludo, stvarno suludo.
Ja i moj tata smo jučer bili malo sretniji jer smo čuli njihove glasove. Toliko su se trudili biti pozitivni kada su razgovarali s nama. Moj brat je rekao da moramo biti jaki i da moramo vjerovati u njih i u Mariupolj, da će pobijediti i da će preživjeti. Moja mama je rekla: 'Nada umire posljednja' i čak i kad si emocionalno uništen, moraš vjerovati u najbolje", ispričala je Tanja.
Vezani članci