Na izmaku je 2020., godina za koju će mnogi reći – da samo može proći. Gledajući globalno nije donijela ništa dobro, a ni gledajući lokalno. Ukoliko je želimo proanalizirati, komotno možemo krenuti "sazad".
17. ožujka u Mostar je stigao koronavirus. Dok se za oboljele pripremila Covid bolnica na mjestu bivše kirurgije, prvooboljeli je završio u kuma na plućnom. Uslijedila je tiskovna Ante Kvesića. Tu je s rečenicom “Umisto sprida uša nan je sazad” ušao u povijest.
Uslijedilo je zatvaranje granica, te su svi oni koji su s osobnom Hrvatske izašli iz BiH u povratku plaćali prekršajne naloge. Hrvatski ministri u Vijeću ministara taj su dio priče prekunjali, a za one koji su plaćali prekršajne naloge vrijedi ona “ujeo vuk kenjca”. Novci im nikada nisu vraćeni. Upravo naš portal identificirao je ovu terensku nepravdu, koja je onemogućavala Hrvatima da se vrate kući, te je nakon našeg upornog pisanja situacija normalizirana. I pravnik Ivan Ćuro pisao je hrvatskim političarima da krše Ustav, i da bh. Hrvate proglašavaju strancima u vlastitoj zemlji.
Ne treba ovdje zaboraviti ni karantene. Žitelji naše županije smještani su u privatne objekte kod Mostara, te im nije dopušteno da samoizolaciju provedu u svome domu. Ova mjera najdublje je ušla u sferu kršenja osnovnih ljudskih prava, a također je ukinuta nakon pisanja medija, između ostalog i našeg, koji su donosili priču ljudi iz Mukoše kod Mostara. Naša unučad vjerovatno neće vjerovati da su ljudi u 2020. zatvarani samo zato jer su prešli granicu na putu kući.
U proljeće 2020. mnogo se griješilo. Vlast koja je trebala uzeti situaciju u svoje ruke izgledala je kao da joj sve ispada iz ruku. Županije su različito reagirale na pandemiju, a među onima koje su se najlošije snalazile je HNŽ, koja je na koncu pod pritiskom medija zatvorila konferencije za tisak za javnost, a na nekoliko zadnjih pitanja su joj postavljali samo proračunski ovisni mediji. Fenomen je u cijeloj bh. pandemiji bio Neum. Kada je koronavirus konačno stigao u to mjesto, bivši načelnik pripisao ga je gospođi sa sela, zaboravivši spomenuti da je gospođa djelatnica najvećeg neumskog hotela.
Negdje u svibnju uslijedilio je popuštanje mjera. I činilo se da je situacija normalizirana. Konačno smo se mogli ošišati i popiti kavu. Izgledalo je kao da korona iščezava, a da su upozorenja epidemiologa prenapuhana, i da je to stvar koja je “bila”. Oslobođeni straha upoznajemo se i s aferom Respiratori, aferom godine, dogodine, a vjerovatno i prekogodine. Nažalost, izravno uključeni u javnu nabavu kineskih respiratora na koje su bačeni milijuni i dalje obnašaju najviše dužnosti, te nam federalni premijer Novalić ostaje premijer. SDA koja je izravno uključena u ovu aferu naziva ovo udarom na Bošnjake, po oprobanom receptu nacionalnih stranaka u BiH. Fahrudin Radončić pita kako nije bio udar kad su njega uhićivali, te se zbog afere respiratori, i politike SDA prema migrantima, povlači iz ministarstva sigurnosti.
Unatoč protivljenju Hrvata i bugojanskih udruga tu biva imenovan Selmo Cikotić, kojega se dovodi u vezi s mučkim ubojstvima Hrvata, a koji za migrante kaže da su "turisti, i lijepo troše u BiH, unose kapital". Njegova izjava ponajbolje oslikava odnos SDA spram migrantima.
Vraćamo se i duboko u prošlost. Vinko kardinal Puljić u Sarajevu održava misu za nevine žrtve Bleiburga, a više tisuća partizana igra kozaračko kolo u središtu Sarajeva, ne prateći nikakve mjere, ne noseći maske, u inat misi. Hrvatska politika staje uz kardinala i njegovo pravo govorenja mise. Sve izgleda idilično do trenutka kada Milorad Dodik izjavljuje da je u Bleiburgu sve trebalo pobiti, na što se Hrvatski narodni sabor nije očitovao.
I dok konačno otvorenih očiju gledamo oči u oči korona kriminalu, koji prevladava strah od zaraze, virus se lagano vraća. Međutim, vlast se sada odlučuje za drugu taktiku. Nakon što su u prvom zatvaranju tisuće ostale bez posla, u drugom zatvaranju se zatvara, odnosno mjerama steže ono što na pandemiju uopće ne utječe. Tako se školski sat skraćuje na 30 minuta, velikog odmora nema, pa djeca ono što im je uskraćeno u školi mogu nadoknaditi u ugostiteljskim objektima, koji rade.
Zbog jednog pozitivnog djeteta izolira se cijeli razred, a nakon jednog pozitivnog igrača, suigrači nastavljaju igrati. Te i takve mjere, koje ozbiljno vrijeđaju našu inteligenciju dovode do situacije u kojoj se koronavirus sve brže širi.
Aktiviraju se i brojne roditeljske udruge, koje traže normalizaciju nastave, no ministri se skrivaju iza stožera, izbjegavajući djelovanje u tom smjeru, premda je jasno da virus u škole ulazi preko odraslih, a ne izlazi preko djece.
Umiru političari, novinari, obični ljudi, obitelji pišu pisma. Zakazuju primarne jedinice zdravstvene zaštite, koje predugo zadržavaju pacijente kod kuće, do trenutka kada im se u bolnici više ne možđe pomoći. Stiže više ispovijesti na tu temu.
Očekivano, imamo i socijalne prosvjede. Studenti se bune protiv cijena školarina, a prosvjed se guši pod opaskom da je ispolitiziran jer Sveučilište nema načina da opstane bez plitkog roditeljskog džepa. Dižu se i zdravstveni djelatnici, žele da im se pljesak s balkona spusti u novčanike, odnosno da ga osjete ondje gdje treba, međutim vlast im zatvara i balkone i vrata.
Dolaze izbori – lokalni – biramo opet iste u gotovo svim – gradovima i općinama. Slijedi i mučko ubojstvo u središtu Mostara koje je potreslo regiju. Marko Radić zvani Maka biva ubijen na kućnom mu pragu.
I onda Mostar. Pred Božić 2020. biraju Mostarci. Očekivano, grad se nacionalno polarizira i glavninu glasova odnose HDZ i SDA. Osam dana poslije službenih i potpunih rezultata nema, a iz HDZ-a BiH pljušte optužbe o izbornim manipulacijama. Dolazi prvi Božić u uvjetima pandemije, a obiteljski blagdan u mnogih je protekao uz videopozive s najmilijima koji nisu mogli doći.
Godina 2020. ostati će zapamćena po brojnim iskušenjima, po polnoćkama u 20 sati, virusu, nošenju s virusom, strahu, panici, kriminalu. Nadamo se svi da će iduća biti puno bolja, ili barem upola manje loša.
Vezani članci