FOTO  OD MAJČINA SELA DO ASISTENTA NA STUDIJU U MOSTARU Nikad nisam dao da me se vrijeđa i etiketira

Sedma godina svakom djetetu znači novi početak. Polazak u školu, učenje novih stvari, stvaranje prijateljstava, a moju sedmu godinu obilježio je preseljenje iz obiteljskoga doma u Vitezu u Majčino selo u Međugorje.

Kad sam bio šestogodišnjak, preminuo mi je otac. Te godine su brat i sestra, obadvoje s intelektualnim teškoćama, poslani u Majčino selo jer se majka nakon očeve smrti nije mogla skrbiti o troje djece.

Na isto mjesto godinu dana nakon njih dolazim i ja, počinje u razgovoru za Večernji list svoju životnu avanturu Marijan Tustonja, 25-godišnji asistent na studiju socijalnog rada Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru koji pohađa i doktorski studij komunikologije.

Odvajanje od majke, iskreno, palo mi je jako teško. Jedina utjeha bila je ta što sam ponovno stalno mogao biti s bratom i sestrom. Nas troje ponovno skupa, samo u drugom domu kilometrima daleko od onog u Vitezu u kojem smo odrastali, i bez roditelja.

Iako smo s majkom bili u kontaktu, nije bilo lako odrastati bez njezine svakodnevne blizine i zagrljaja. Ali s vremenom smo to prihvatili i naviknuli se na život kakav smo tada živjeli, a s majkom smo provodili sve važne datume i blagdane.

Inače, to što smo završili u Majčinu selu, po mom mišljenju, svojevrstan je Božji plan i smatram da je to najbolje što se nama kao djeci moglo dogoditi. I danas smatram da smo svi mi koji smo odrastali tamo imali puno više nego brojne obitelji diljem BiH. Ljubav, pažnju, sve što nam je bilo potrebno...

Bio sam sretan i zadovoljan sve do 12. godine kad nam je život odlučio zadati novi udarac. Preminula nam je i majka. Danas, kad bih se osvrtao na smrt dviju najvažnijih figura u svom životu, priznajem da me je puno više pogodila majčina smrt jer sam bio stariji, svjesniji, samim tim i privrženiji njoj jer, iskreno, sa šest godina kad je tata preminuo, nisam ni znao točno što je to smrt, priča nam Marijan zahvaljujući Bogu na odrastanju u ovom međugorskom domu koji, po njegovu mišljenju, ima veliku simboliku.

Uvijek sam znao reći da nam je Bog na neki način oduzeo oca i majku, ali nam je kroz Majčino selo dao i oca i majku, oca fra Slavka Barbarića i majku u smislu Međugorja i Gospe koja se tamo ukazala. Božja providnost u mom životu jako je zastupljena i uvijek kažem, da nije bilo Majčina sela i tih ljudi koji su bdjeli nad nama, tko zna gdje bih danas bio i što bi se s nama troma sve događalo kroz život, objašnjava Marijan naglasivši da nisu ni svjesni koliko su sretni svi koji imaju žive i zdrave roditelje i odrastali su s njima.

Kad čujem da je netko od mojih prijatelja ljut na roditelje ili s njima ne priča iz nekog, najčešće nebitnog, razloga, kažem im: “Šuti! Što bi tek bilo da ih nemaš? Budi ponosan na njih i sretan što su tu kakvi god da jesu. Što god učinili i koliko god vas naljutili, oni su ti koji vas vole najviše na svijetu. Volite i cijenite svoje roditelje jer doći će trenutak kad će izaći iz vaših života.

Zato provodite što više trenutaka s njima jer nikad se ne zna što nam nosi novi dan”. U razgovoru smo se dotaknuli i Marijanova školskog doba pa smo ga pitali je li se ikada tijekom odrastanje susretao s negativnim komentarima zbog toga što odrasta u domu bez roditelja.

"Ponekad da, više u osnovnoj nego u srednjoj školi. Ali to su ta dječja nesvjesna zadirkivanja. No, uvijek sam se postavljao drugačije. Nikad nisam dao da me se vrijeđa i etiketira samo zbog toga što odrastam u domu, bez roditelja. Pod ovim nebom svi smo jednaki i imamo istu ulogu, bez obzira gdje i kako odrastali, s roditeljskom skrbi ili bez nje. Srednja škola, nastavlja Marijan, donijela je puno pozitivnih stvari, a bio sam i učenik razreda s još jednom kolegicom. Bilo nas je 27 i svi smo disali kao jedno. U te četiri godine nikad nije bilo zadirkivanja jer su, osim mene, u razredu bile još jedna ili dvije osobe koje nisu imale nekog od roditelja.

Ali, ponavljam, nije toliko bilo bitno ima li netko roditelje ili ne, bitno je kakvi smo kao ljudi. Svi smo bili jednako prihvaćeni, a druženja od tad nastavila su se do danas, prepričava nam kroz osmijeh prisjećajući se, kako i sam kaže, jednog od najljepših razdoblja života.

Upitali smo ga i što se dogodilo nakon završetka škole i punoljetstva, kad se, u većini slučajeva, napuštaju domovi.

"Eee da, tu se ponovno vraćamo na početak srednje škole. Bio sam prvi razred kad sam upoznao dvoje hodočasnika, svojih Bosanaca, koji su živjeli u Švicarskoj.

Prilikom posjeta Međugorju došli su u Majčino selo i nekim čudom “nabasali” na kuću u kojoj sam živio. S mojom tetom, odgajateljicom, pričali su da bi s jednim djetetom htjeli ostvariti kumstvo, odnosno brinuti se za njega.

Kako su mi kasnije pričali, nisu specificirali kakvo dijete žele, nego su išli nekim čudnim odabirom. Rekli su da će prvo dijete koje uđe u kuću, postati njihovo kumče. I onda sam ušao ja. Upoznali smo se, pričali, razmijenili kontakte i tada je počelo naše intenzivnije druženje. Svake godine za Božić, Uskrs, ljetne raspuste... sestra i ja išli smo kod njih u Švicarsku.

Ti moji, kako ih nazivam “bosanski Švicarci”, tada su imali samo jedan “problem”.

Tijekom 13 ili 14 godina braka nisu se uspjeli ostvariti kao roditelji. Kad sam završio srednju školu, pozvali su me da dođem živjeti kod njih. Tako je i bilo. Oni su se brigom o meni na neki način ostvarili kao roditelji, a ja sam imao nekoga tko me zaista želi u svom životu.

Što je s bratom i sestrom tada bilo, zanimalo nas je.

"Brat je već u srednjoj školi prebačen u drugi dom u Zenici gdje je završio školu za vrtlara, a nakon toga u dom u Stolac, a sestra u Novi Travnik gdje je završila školu za pomoćnog kuhara. I tada, po preseljenju, bio sam s njima u kontaktu koliko god nam je to dopuštalo slobodno vrijeme. U Švicarskoj sam proveo godinu dana, učio jezik, htio upisati fakultet. Ali se tu javila nova prepreka. Nisam uspio dobiti vizu, koja je tada još uvijek bila potrebna, jer imam hrvatske papire. I tako mi je godina dana prošla “trčeći” za papirima.

No, s druge strane, mjesec dana nakon mog preseljenja kumovi i ja primili smo najsretniju moguću vijest. Saznali smo da će se moji spasitelji napokon ostvariti kao roditelji. Devet mjeseci nakon toga stigla nam je Tereza, koja danas ima pet godina, a nakon nje, točno tri godine kasnije jer su rođene na isti dan, i Celine.

Prvih mjeseci Terezina života od 0 do 24 bio sam uz nju, kako volim reći, babysitter jer se njezina majka nedugo nakon poroda morala vratiti na posao. I danas, iako smo fizički odvojeni, povezanost između Tereze i mene je neopisiva, a videopozivi i razgovori s kumovima nerijetko se pretvore u sate igre s djevojčicama, prisjeća se Marijan istaknuvši da su oni njegova istinska obitelj koja ga razumije i podržava na njegovu životnom putu. Pa, kaže, i u povratku u Hercegovinu.

Zašto povratak, pitali smo ga.

"Kako sam imao problema s dobivanjem vize, nisam tamo mogao upisati studij, nego sam trebao čekati još godinu dana. To za mene nije bilo prihvatljivo, pa sam se odlučio vratiti. Nisam želio da moje obrazovanje stoji na čekanju još godinu dana.

Priznajem, nisam bio oduševljen što se iz Švicarske moram vratiti u Mostar, grad koji mi nikad nije bio nešto pretjerano privlačan, i upisati studij. Ali kad jednom dođeš u Mostar, više ga nikad ne želiš napustiti. Od prvog dana studentskog života bio sam pomalo aktivan u akademskoj zajednici. Naravno, kako su godine odmicale tako je i moja aktivnost rasla, a na petoj godini sjeo sam na čelo svih studenata SUM-a.

Postao sam predsjednik vojske od 12.000 ljudi, a Studentski zbor je prvi put na najvišoj funkciji imao socijalnog radnika. Aktivirao sam se jer sam žalio da socijalni rad bude prepoznat kao struka, kao svijetla točka, put u bolje sutra. I već na prvoj sjednici rekao sam: “Idemo probati nešto novo, drugačije. Idemo biti pozitivni”, priča nam prisjećajući se studentskih dana.

U prvom izlaganju rekao sam da se u svom jednogodišnjem mandatu želim posvetiti radu sa socijalno ugroženim studentima, onim marginaliziranim jer zašto da oni kao jednakopravni studenti SUM-a ne budu zastupljeni u radu i aktivnostima Studentskog zbora. Tada sam rekao i rečenicu koja je gotovo sve pomalo šokirala, a glasila je:

“Volio bih da Martina Stanić, djevojka koja je slijepa, bude glasnogovornica našeg Zbora”, na što su me svi samo blijedo pogledali i rekli: “Pa, Marijane, kako? Moj odgovor je bio da ćemo lako, samo svi to zaista moramo željeti. Naravno, to smo postigli. Martinu, zajedno s još dvoje studenata, postavili smo da bude naš glas. Cilj tog mog prijedloga bio je da Martini pružimo istinski osjećaj vrijednosti, da se osjeća prihvaćeno i vrijedno. A u konačnici, to je njezina struka, ono što će raditi nakon završetka studija. Izborom Martine na tu funkciju i Studentski zbor dobio je na značaju. Bili smo prvi u BiH, pa i regiji koji smo dali mogućnost studentu s invaliditetom, slijepoj osobi, da bude na takvoj funkciji koja je zaista značajna bez obzira koliko to očima javnosti bilo beznačajno. Prije svega, Martini je bilo značajno, a i moći će jednog dana u svom životopisu napisati da je bila glasnogovornica Studentskog zbora. Naravno, kroz Studentski zbor bilo je raznih i prekretnica.

Mjesec dana nakon što sam preuzeo vodstvo Studentskog zbora, stigla je još jedna tragična vijest. Moj brat je preminuo. Tada su se, priča nam Marijan, u mojoj glavi počela javljati pitanja. Što sad, hoću li se predati, dati ostavku??? Nakon razmišljanja i propitivanja sebi sam rekao da, ako dam ostavku, da ću samo sebi pokazati da sam slab.

Uzeo sam stanku od mjesec dana i s prijateljima, koji su tada od 0 do 24 bdjeli nada mnom, to nekako uspio prebroditi. Svi ti ljudi koji su tada bili uz mene nisu mi pokazali da su dobri prijatelji, nego prava obitelj. Nakon mjeseca tuge, odmora i “čišćenja” glave vratio sam se i nastavio tamo gdje sam stao. Iste te, prošle godine, završio sam studij i tu je završila i moja funkcija predsjednika Studentskog zbora. Nakon završetka studija počela su se javljati nova pitanja. Što sada? No, i u tom slučaju Onaj gore ponovno je pomaknuo prst sudbine. Profesori su mi rekli da u meni vide potencijal i da bi željeli da ostanem dio sustava, odnosno asistent na studiju socijalnog rada. Iako sam na početku bio skeptičan, nisam baš mislio da ću posao dobiti zahvaljujući svom radu jer nisam imao apsolutno nikog iza sebe tko bi me “pogurao”.

Ali primjer sam da se može uspjeti i bez neke političke, rodbinske ili bilo koje druge pozadine na koju se mladi najčešće oslanjaju, objašnjava nam. Pitali smo ga i kakav je prema studentima, kako ga gledaju jer je od nekih stariji samo godinu dana? - Kažu da sam strog jer im ne dopuštam da “švercaju” na ispitima, kaže nam kroz smijeh. A moj odgovor na tu njihovu tvrdnju je: “Dragi moji, ako sam ja mogao sjesti i učiti, onda možete i vi”. Razumijem da im je nekad teško, da ne mogu ponekad imati sve što žele, ali kad je riječ o učenju, uvijek sam tu za svoje studente da im pomognem i ohrabrim ih. Nekad se dogodi i loša ocjena, ali ona dosta puta nije mjerilo znanja. Ni moje ocjene nisu uvijek bile najbolje, ali sam se trudio, a jednako tako i gradio kroz neki izvannastavni kontekst. To je možda bio plus i u mom zaposlenju i u današnjem kontekstu gdje sam i što sam.

Svi mi imamo neke kvalitete samo ih trebamo znati iskoristiti. Svi imamo neke kvalitete samo ih trebamo znati iskoristiti. Najveći beneficij mog uspjeha je u tom što poručujem mladim ljudima koji su doživjeli životnu priču kao ja da ne posustaju, da vide da mogu uspjeti onako kao što sam i ja. Bitno je da svatko od tih ljudi vjeruje u sebe, objašnjava nam mladi asistent.

Budući da nam se otvorio i ispričao o sebi stvari o kojima malo tko zna, bilo smo slobodni pitati ga ima li još ikog osim sestre u obitelji.

"Da. Moja obitelj je jako velika. Moj otac je imao šestero braće i sestara. S majčine strane četiri tetke i ujaka. I od svih njih, samo sam s jedinim stricem i ujakom u kontaktu. Kako tumačiti sad sve to... Kad sam bio dijete, bio sam kivan na njih da od njih toliko nitko nije voljan zauzeti se za nas troje, da nismo u domu, da nismo sami na Božić, Uskrs..., ali sada s 25 godina kažem da svatko ima svoj život i neki kut. Neću ulaziti u to što je tko radio tada kad smo trebali neke stvari i obiteljski blizinu, ali očigledno je to Božji plan. Svatko ima svoje grijehe i nosi ih kako zna i umije. Nisam ljut na nikog od njih, ali nemam ni potrebu potencirati bilo kakvo druženje. Život mi je pokazao da, bez obzira koliko važna bila, krvna povezanost ne znači ništa, dok osobe koje nemaju apsolutno nikakve veze s tobom, mogu biti poticaj, potpora i ponos. Oni su ti s kojima rastem, koji sa mnom slave svaki moj uspjeh i guraju ma naprijed, a ja sam njima primjer kako ne posustati, priča nam Marijan. Za kraj smo mu postavili još jedno pitanje.

Budućnost u BiH ili odlazak?

"Odlazak mi je uvijek bio zadnja opcija i dok nisam znao da ću raditi na SUM-u. Odlazak mi je prihvatljiv samo u jednom smislu - učenja. Jer želim biti socijalni radnik koji će pomagati kao što su meni pomagali. Usavršavati se, više učiti i u budućnosti možda postati čovjek kojeg će se pitati kako bi sustav socijalne skrbi trebao funkcionirati.

Nadam se da će do toga doći i da ću biti tvorac promjena, a do tada... Idemo korak po korak, prvo završiti doktorski studij, zaključio je Tustonja.