Mostar: Mrak i neimaština: Stanovnici Bafo naselja ne vide izlaz
Samo četiri kilometra od Starog mosta, jedne od najpoznatijih turističkih atrakcija u Mostaru, smješteno je Bafo naselje. U 91 stanu žive izrazito ranjive kategorije društva o kojima rijetko tko brine. Oko njih je pustoš, a obavio ih je mrak – i doslovni i figurativni.
Piše: Vanja Stokić, Diskriminacija.ba
Ovo naselje nastalo je 1998. godine, kao tranzitni centar kako bi se protjerani građani mogli vratiti svojim domovima. Kada je taj proces završen, UNHCR ga je prepustio Gradu Mostaru kako bi u njega smještao one koji nemaju drugo mjesto za život. Radi se o montažnim, dotrajalim objektima od 36 kvadrata, koji su u velikoj mjeri devastirani. Njihovi žitelji složni su u dvije stvari – svi su ih zaboravili i rado bi se odselili, kada bi imali gdje.
Nakon boravka u domu za nezbrinutu djecu 35-godišnja Samira Gačanica smještena je u Bafo naselje. Tu je već 13 godina i živi sa dvoje male djece od 10 i pet godina, te bebom rođenom prije tri mjeseca. Zbog velikog duga za struju ova djeca odrastaju u mraku.
„Puno toga nam nedostaje. Kao prvo, treba nam topao dom. To je teško ovdje, kad su zime sve prokišnjava. Ovdje ima kriminala, tako da je baš kritično za djecu. Kao da sam u kamenom dobu, tako se osjećam. Nekad ne mogu ni svijeću da priuštim da kupim. Voljela bih se samo maknuti odavde. Samo da nisam ovdje“, govori nam ona, dodajući da se često osjeća kao da je na samom dnu.
Iako su i sami u sličnoj situaciji, susjedi su putem društvenih mreža pokrenule humanitarnu akciju za ovu obitelj. Govore nam da je ona među najugroženijima u naselju. Uvjeti u kojima žive daleko su od dobrih. Stan je pun vlage, žohara i stjenica. Ipak, kada je upitamo za djecu, Samira ponosno pokazuje nagrade najstarijeg sina, koje je osvojio kao najbolji golman na turnirima.
„Ja ne tražim ničiju milostinju, ja želim da radim, da imam posao, da odgojim svoju djecu da budu ljudi. Ali to je nemoguće ovdje. Ako može neko samo da pomogne da izađemo iz ove tame, da nismo u mraku. Nekad budem gore, nekad dole, ali uvijek sam na istom. Nikako ne mogu da se izolujem iz svega ovoga. Radila sam, imala sam svoj posao, ali život mi se skroz srušio. Ja se borim sama za njih, nitko mi ne pomaže. Od ovog naselja svi su digli ruke“, naglašava.
Nedaleko od nje stanuje 65-godišnji Safet Helecija, izbjeglica iz Stoca koji je u Bafu posljednjih 12 godina. Ratni je vojni invalid sa 100 KM primanja, dok mu supruga boluje od dijabetesa. Ostala je bez jedne noge, a trenutno je u bolnici zbog problema sa drugom. Hrane se u javnoj kuhinji, a ističu da o njima nitko ne brine. Stan je devastiran, dok je kupatilo sam popravljao.
„Bio sam tamo u Gradskoj upravi, dali su mi jednu vreću ljepila i jupola. To je sve. Idem u javnu kuhinju, da mi nije toga krepao bih od gladi. Nitko nas ne obilazi, daju nam u Crvenom križu jednom godišnje malo higijene. Snalazi se kako tko zna i umije. Šta god nije valjalo, ovdje su doveli“, govori Safet i pokazuje nam rane iz rata.
Žali se na vlagu, žohare, miševe i stjenice. Problem su i ovisnici koji žive u naselju, ali i kriminalci koji se tu ponekad kriju od policije.
„Mračno je pa im je pogodno“, kaže on.
Shodno atmosferi i stanju, u ovom naselju rasvjeta ne radi. Bandere su postavljene, ali na njima nema sijalica. Mještani kažu da je tako oduvijek, oni koji su tu više od 10 godina kažu da se ništa nije promijenilo. Na sve strane je nasut kamen, što daje dodatno sumornu sliku naselju. Na malom parčetu zemlje Safet je zasadio tri paradajza, kaže nam kako je rod bio dobar. Ipak, morao ih je posjeći kako bi zasadio dvije mladice, sa nadom da će tu porasti drvo koje će mu davati hlad.
Svatko iz Bafa ima drugačiju životnu priču, tešku na svoj način. Tu je samohrani otac šestoro djece, čiji su stan preuzeli žohari. Tu je i mladić koji je odrastao u domu i nakon njega nije imao gdje. Tu su i obitelji šehida, odvojene u poseban red, pod nadležnošću šehidske organizacije, ali s istim problemima i mukama. Svi oni su ogorčeni i kivni, razočarani i obeshrabljeni. Bez nade da će biti bolje.
U Gradskoj upravi kažu da se Grad Mostar brine o ovom naselju i ljudima koji u njemu žive.
„Uvodi, izvodi, ponaša se kao domaćin, uređuje međuljudske odnose, međuobiteljske odnose, rješava te probleme. Negdje oko 50.000 KM godišnje imamo u proračunu planiranih sredstava za hitne popravke kako bi držali na nekom minimumu dostojanstvo, da mogu živjeti“, kaže nam Božo Ćorić, načelnik Odjela za društvene djelatnosti.
Da bi neko bio smješten u Bafo naselje mora se prijaviti na javni poziv i osvojiti dovoljno bodova. Međutim, dešava se da se starim stanarima status nije promijenio i da se i dalje nalaze u teškoj situaciji, ali da novi kandidati imaju bolji plasman na konkursu.
„Izbacujemo sirotinju, ubacujemo još veću bijedu. Nažalost, takva je situacija“, govori Ćorić, te dodaje da se mimo poziva smještaju trudnice i majke sa djecom koje nemaju gdje.
Plan za Bafo naselje jeste da se ruši dio po dio montažnih objekata, a da se na tom prostoru naprave manje zgrade sa više socijalnih stanova.
„Potreba za takvim stanovima je strahovito velika, svjesni smo u kom vremenu živimo – i moralne, i ekonomske i političke bijede. Sve obitelji koje su u stanju socijalne potrebe, a takvih je najviše u Bafo naselju, oslobođeni su plaćanja vode, odvoza komunalnog otpada i javnog prevoza. Komunalna preduzeća dostavljaju račun gradu i Grad Mostar plaća te račune. To je vid naše podrške, da nekako olakšamo život i ovoj kategoriji stanovništva, u teškim prilikama. Međutim, naša županija ima najrestriktivniji zakon o socijalnoj zaštiti. Po meni, taj zakon treba promijeniti i on treba biti malo liberalniji. Tamo stoji odredba da neko nije socijalni slučaj ako je radno sposoban. Bilo bi logično da svi oni imaju taj status, ali nemaju“, istaknuo je on.
Iako smo u Bafo naselju proveli cijeli dan i razgovarali sa desetak ljudi različitih kategorija, nismo naišli ni na jednu osobu koja je oslobođena plaćanja ovih računa. Kada smo im spomenuli tu opciju, donosili su nam priznanice, kao dokaz da komunalna poduzeća redovno potražuju dugovanja.
Vezani članci