DON MLADEN ŠUTALO Svaka nedjelja je Uskrs, svaki put kad se izdignemo iznad grijeha, slavimo Uskrs

Zbog pandemija koronavirusa cijeli svijet je u teškoj situaciji, a katolički vjernici za najveći blagdan Uskrs nemaju mogućnost odlaska na misu, nego će euharistijsko slavlje pratiti u svojim domovima.

Za riječ više o ovomu vremenu pitali smo don Mladena Šutala, župnika župe sv. Ivana Apostola i Evanđelista te studentskog duhovnika i povjerenika za mlade naših biskupija.

Živimo u teškim vremenima kada zbog koronavirusa vjernici ne mogu u crkvama svjedočiti vjeru. Mise se prate preko TV ekrana, interneta i drugih vidova komunikacije. Koliko su se vaši vjernici prilagodili na ovaj novi način molitve i koliko je važno u ovim trenucima biti jak u vjeri u Boga i bolje sutra za sve nas?

Teško je sa sigurnošću bilo što reći, ali znam da će uvijek pravi vjernici, naći vrijeme za Boga. Kao što se svatko manje-više snašao za osnovne živežne i higijenske potrepštine, tako vjerujem da su i vjernici našli načina kako biti i ostati u Božjoj blizini – kad je crkva postala „zabranjeno“ mjesto okupljanja. Sad tek postaje jasno da je obitelj mala „kućna Crkva“. Ako ikada, onda barem danas, ima mnoštvo načina i ponuda pa tako i duhovnih, samo je pitanje što tražimo i što trebamo. Vjera i kršćanska nada nam svakako pomažu lakše prebroditi ovo nesretno stanje u kojem se čitav svijet našao.

U razgovoru za hercegovina.info don Ivan Bijakšić rekao je da nije sve tako crno, jer je sada dosta obitelji okupljene u molitvi. Jeste li vi stekli taj dojam, je li se narod sada više okrenuo vjeri nego ranije?

Potječem iz obitelji gdje se svaki dan Bogu molilo. Večernja molitva krunice i drugih preporuka duboko mi se usjekla u pamćenje. Molitve koje sam kao dijete naučio i dan danas molim. Slobodno mogu reći: nije svako zlo za zlo – što bi naš narod rekao. Isto tako, nije ni ovaj koronavirus samo nešto loše. Ima i pozitivnih stvari. Prijašnje vrijeme zajedništva i molitve u obitelji ukralo nam je moderno vrijeme kojemu smo svi manje-više podlegli, a sad nas ovaj virus ponovo vraća obitelji i Bogu.

Bliži nam se najveći katolički blagdan Uskrs, kako će on biti proslavljen u vašoj Župi u ovim izvanrednim okolnostima?

Svaka nedjelja je Uskrs. Svaki put kad se izdignemo iznad grijeha, slavimo Uskrs. U uvjetima u kojima se svi nalazimo, duhovni sadržaj prilagođavamo najbolje što možemo. Na Uskrs, u župi ćemo slaviti sedam sv. Misa, a sv. Misu u 12 sati izravno ćemo prenositi. Znamo, da je Crkva sakramentalna crkva, a nikako virtualna. Iako su izvanredne okolnosti, pravu sv. Misu ne može zamijeniti prijenos sv. Mise preko društvenih mreža! Niti duhovna pričest može zamijeniti u potpunosti pravu pričest, kao što ni molitva kajanja ne može zamijeniti sakramentalnu ispovijed koju prakticiramo u svom životu. Sve je ovo lijepo, korisno, dobro, ali … Ja hoću živoga Boga! Hoću živoga vjernika ispred sebe. Moj vjernik hoće živoga Boga, ne virtualnoga. Nemate pojma kako se, kao svećenik osjećam kad sam na oltaru, a ispred mene stoje tri vjernika. Otkako sam u župi sv. Ivana ovo mi se dogodilo samo još 2012. godine – kad je pao veliki snijeg. Tad su vjernici znali, da snijeg neće vječno trajati. A koronavirus – znamo li koliko će trajati? Što ako se ovo „oduži“ u nedogled, a kako se ponašamo i kako slušamo „pretpostavljene“ bojim se da će ovo stanje kod nas biti „trajno“ – a što onda sa sakramentima? Svakako vjerujem da će biti uvijek dovoljno Božje providnosti i ljudske mudrosti kako vjernici ne bi ostali bez najvažnijih duhovnih potreba.

Mnogima je danas teško jer su suočeni sa bolešću, neimaštinom, odvojenošću od obitelji, možete li poslati ohrabrujuće poruke za sve oni koji pate u ovim trenucima?

Sve ovo što ste gore naveli teško pada. Nekome je životni križ bolest, nekomu neimaština, nekomu odvojeni život, nekomu nepravda, nekomu smrt drage osobe itd. Svatko iz svoga kuta svoj križ gleda. Ako smijem tako konstatirati, korizmeno vrijeme je u biti „najidealnije“ vrijeme, za sve ovo što sada manje-više svi proživljavamo. Svako drugo vrijeme teže bi nam palo. Korizma je svakako sama po sebi ozbiljno vrijeme, vrijeme kad trebamo činiti dobra djela (a kad to ne bi trebali?!), postiti, moliti. Ovo vrijeme koronavirusa nas je uvuklo u vlastite domove. Od svega, gore navedenoga, najmanje možemo činiti konkretna djela ljubavi svojim bližnjima. Ali zato možemo više moliti, postiti, čitati Sveto Pismo, moliti krunicu, litanije, moliti križni put itd. Ovo ozbiljno vrijeme neki ne shvaćaju ozbiljno, ne samo u duhovnom nego i u ovom „virusnom“ vremenu. Posljedice mogu biti velike, kako na jednom tako i na drugom području. Kao što korizma ima svoj „vijek trajanja“, tako isto i koronavirusa ima svoj vijek trajanja. Koliki je – ne znamo? Najvažnije je da ne gubimo vjeru, nadu i ljubav u Onoga koji sve svojom providnošću vodi.

Isus je za nas patio na križu, a na Uskrs slavimo njegovo uskrsnuće koje je temelj kršćanske vjere. Što bi ste poručili vjernicima u čestitki za Uskrs?

Uskrs je kruna vjere i života. Poslužio bih se jednim primjerom kako je jedan musliman u Africi postao kršćaninom. Neki su ga njegovi prijatelji upitali: „Zašto si postao kršćaninom?“, a on im je odgovorio: „Pa, to vam je ovako: pretpostavimo da hodate putem, a taj se put odjedanput račva u dva smjera, a vi ne znate kojim biste putem krenuli… No, na mjestu gdje se put račva, vidite dva čovjeka: jedan je mrtav, drugi je živ. Kojega ćete čovjeka upitati kojim putem krenuti?“ I mi imamo toliko puteva koji se račvaju na stazi našega života. Nikad ne smijemo izgubiti iz vida Onoga koji je živ, tj. Isusov put, kojim nam je pokazao kako se trpi, živi i umire. Kao kršćani i vjernici moramo biti alergični na prosječnost, osrednjost. Zato, radujmo se Uskrsu i vječnosti s Njim.