Veselin Gatalo: Mačke u strujnom kolu
Prošle su dvije godine otkad je u sarajevskom tramvaju ubijen dječak čiji lik i stav nisu upućivali na to da će biti izboden na javnome mjestu. Ništa nije govorilo da će umrijeti od noža u trbuhu. Denis Mrnjavac je izgledao nevino i pitomo, baš onako kakav je bio. Da se to dogodilo nekome kome su odande prijetili smrću, bilo bi... recimo, očekivano. Da se to dogodilo nekome kao što sam ja, mogao bi taj netko kazati da sam neprijatelj Bosne i to bi bilo to. Svaki sudac-patriot Bosne oslobodio bi počinitelja. Dakle, na mir i dobrotu je odgovoreno nasiljem. Nažalost, odgovoreno je očekivano. Zvono više ne znači ugodu. Zvižduk više ne znači bol. Suprotno je. Neki dan u novinama čitam riječi profesorice, starije žene koja sad već ide uz pomoć štapa, riječi kojima se ispričava svojim učenicima. Ispričava im se zato što im je cijeli svoj radni vijek govorila da treba biti radišan, plemenit i pošten. Na kraju je i sama shvatila da od tih njezinih napora djeca neće imati velike koristi. I djeca su to, vjerojatno, shvatila i prije nje.
U povodu tog zločina u pola bijela dana i naočigled svih u tramvaju, čule su se službene reakcije nimalo očekivane od naprednog svijeta koji zagovara individualizam i samostalnost pojedinca, neovisnost od obitelji i tradicije. Najveći zagovornici individualizma, osobnog te intelektualnog i političkog, govorili su kako nešto nije u redu s modernom bosanskom obitelji, kako se gube tradicionalne vrijednosti i kućni odgoj. Pa, pobogu, zar je problem u nedostatku toga što se u ovoj zemlji uporno nastoji uništiti? Zar nedostaje baš te supstance koja nas sprječava da postanemo dio suvremenog i uljuđenog, europskog svijeta? Zar ćete nam sada pustiti struju kroz udove umjesto da nam date europsku cuclu individualizma i ignoriranja kolektiviteta? Zar u svetim knjigama stoji da treba ubiti onoga tko nam se ne svidi? Uči li se to doma? Ne, ne, mislim da se to stječe upravo shizofrenom mantrom o tome kako se svi moramo osloboditi svega svog i prihvatiti Majku Europu, odsada pa nadalje. Da se od malena odreknemo ćaća i matera, pljunemo na naše zaostale nacije i posvetimo se europskoj budućnosti. Na spomen obiteljskih vrijednosti nakon priče o individualizaciji, čovjek se osjeti kao Pavlovljeva mačka, ljudsko biće se strese od kontradiktornosti kao mačka od struje.
I na lokalnoj razini se osjeti posljedica "pavlovljevizacije". Mostarski ministar turizma, Ljubo Bešlić, ima strateški put u Kinu kad grad pliva. Prvo kaže kako neće biti novogodišnjeg koncerta i ukrašavanja zato što grad nema para. Onda kaže da kićenja nije bilo jer se nije znalo kako kititi. Onda priča o mostu koji spaja ljude, narode i civilizacije, o gradu sunca i svjetlosti, dok se uz dopuštenje njihovih službi ljudima nad glavom skida izolacija s terasa i prave nove mansarde na stare mansarde. U isto vrijeme grad, osim toga što pliva, guši se u smeću onda kad gradonačelnik ima važnog posla u Italiji. Ni o pola milijuna eura koje su Španjolci dali za trg, ne zna ništa. Valjda od turbulencija pri letu za Kinu, ne može se sjetiti. Ni o tome kako je obećao kino do kraja godine, još prije tri godine. Zapravo, kino smo dobili, veliko. O preimenovanju namjene zemljišta za stanovanje u ono za prodajne centre, nema kad ni misliti. A ljudi, baš kao mačke kojima su pobrkali signalizaciju, polako počinju misliti kako je to normalno, kako gradonačelnik i treba do Kine i Italije dok se grad ruši, smrdi i pliva. Valjda i taj Pavlovljev put za uljuđenu Europu vodi Bešlićevim novim audijem, prolazi negdje ispod strujnih žica, između Italije i Kine...
Veselin Gatalo
Vezani članci