Tako mali, a tako dobar bombaš: Mirko pazi metak i hoću veću lopatu

Nekada davno na ovim našim prostorima živjeli su narodi koji su se tu ili rodili ili iz bilo koga razloga tu odlučili naseliti. Nekada davno od nekih drugih naprednijih naroda i na ove naše prostore dođe sportska igra koju neki nazvaše nogomet (ime sve govori), a neki po uzoru na zemlju porijekla fudbal. Igrao se početkom prošloga stoljeća ovdje i nogomet i fudbal i svi su bili sretni i zadovoljni. Ne znam, nisam bio tada živ da bi mogao o tome pisati, ali zapisana svjedočenja iz tih vremena nisu nigdje spominjala navijačke izgrede ili neku netrpeljivost zbog imena kluba ili nacionalnosti igrača koji je igrao u njemu.

I kako sve ne bi bilo divno i krasno, naše malo misto i cijelu regiju zahvati 2. svjetski rat i mnoge vojske kroz njega prođoše. Nogomet i fudbal su se i tada igrali, sport je bio sport u bilo kojem sustavu i bilo kojem režimu. Igrači su bili igrači, bez obzira da li su igrali nogomet ili fudbal i sumnjam da su mogli odlučiti gdje će se natjecati . Neki su pobjegli na Vis, neki u šume, neki su se prestali baviti nogometom, dok su neki nastavili igrati na prostoru gdje su se zadesili.

Prođe i taj rat, a kako povijest piše pobjednik, ali i određuje pravila igre, neki klubovi su dolaskom komunista ukinuti razno raznim dekretima. I tako te davne 1945 godine naše malo misto ostade bez Zrinjskog koji je ukinut zbog svog predznaka. Ista stvar se dogodila s još mnoštvom sportskih klubova koji su jednostavno preko noći zabranjeni i ukinuti. Opet neću puno o tome, nisam tada bio na ovom svijetu da bih znao detalje, ali eto zahvaljujući nekim ljudima ostalo je dosta tragova o tome, pa čak slike i statistike HŠK Zrinjskog u kome su igrali nogometaši svih nacija.

Nažalost, to nije bilo dovoljno za tekovine narodne revolucije i novu državu u kojoj će biti svi ravnopravni. Da li je to bilo jednoumlje ili kako danas neki vole kazat "rahatluk" ostavljam svakome tko je živio u to vrijeme da presudi. Presudnu ulogu u tim vremenima imali su mediji koji su sustavno kljukali narod o unutarnjim i vanjskim neprijateljima, o podobnim i nepodobnim, o borbi slabijih protiv jakih, o borbi dobra protiv zla. Zadojeni medijima divili smo se partizanskoj eskadrili, Mariji koja je na tenk skočila sa starom dekom, Bošku koji je bio tako mali, a tako dobar bombaš, upijali štiva u kojima su Mirko i Slavko riječima zaustavljali metke. Naslušali smo se gluposti o rudaru Aliji i velikoj lopati, stajali u redu za kavu, roditelji su nam vozili automobile proizvedene u" Zastavi", a mediji su sve tamo na zapadu proglašavali rasnim i klasnim neprijateljima,

Truli kapitalizam bio je za nas bauk, a sve to vrijeme igrao se malo više fudbal, a malo manje nogomet. Ne znam koliko ima tko godina, ali vjerojatno se svi stariji sjećaju Mladena Delića, Milojka Pantića, Mirka Kamenjaševića, Ive Tomića koji su svojim prijenosima uveseljavali nedjeljom umorni radni socijalistički puk pred tv i radio aparatima.

Tih dana i godina Zapadna Hercegovina bila predmet ismijavanja, šikaniranja, a sve što je dolazilo iz toga kraja bilo je škutorija ili poistovjećivanje tih ljudi s vojskom koja je poražena u 2.svjetskom ratu, a sam narod je teško preživljavao u tom kamenu, pa se polako iseljavao u truli kapitalizm da prehrani sebe i obitelj.

Danas sam siguran da je i tada malo ljudi vjerovalo u ono što nam se serviralo, jer tko bi to skočio na tenk s dekom u ruci ili tko bi na pitanje „Uzmi što ti život pruža", rekao dajte mi veću lopatu. To sisanje motke jednostavno se moralo prihvatiti, a tko nije bio je odmah etiketiran ili nešto puno gore po njega i njegovu obitelj. Kada je bauk komunizma preletio i zauvijek napustio naše krajeve, i kada nam je stigla demokracija odjednom smo bili usmjereni ka dojučerašnjem neprijatelju zapadu. Stigoše u police naših trgovina lijepo umotane čokolade, tako lijepe da bi ih čovjek pojeo onako s omotom. Stigoše u naše malo misto i automobili sa zapada, a eto ubrzo nam se vrati i nogomet.

Eto narode moj dragi, odjednom smo postali svjesni da smo bili nesvjesni, a i tada su mediji odigrali presudnu ulogu da i mi napokon progledamo. Kada dobro i ne oprašimo krmelje s očiju zadesi nas novi rat. I u ovom ratu se igrao nogomet i fudbal, ovisno na kojoj ste strani živjeli. Za par godina više ništa nije bilo kao prije, i tek tada su se mnogi uvjerili koliko je predratna propaganda bila ključ opstanka jedne države.

Ko kula od karata raspade se bratstvo-jedinstvo, susjed udario na komšiju, komšija na susjeda, razvališe Boru i Ramiza, gore gradovi po Hrvatskoj i BiH. Kako svaka ptica na kraju svome jatu odleti, tako se i narodi raseliše. Napravi se uz pomoć pametna svijeta i ovdje država ravnopravna tri naroda u kojoj jedni dobiše republiku, a druga dva dobiše ove drugo iako se nimalo ne vole.

Nogomet se igrao na jednom kraju države, fudbal na drugom i tako redom. Nažalost ništa od ovog gore napisanog nije dovoljno da se jednom shvati da je narod bez medija samo poslušno stado. Mediji su nas godinama učili da mislimo jedno, a da nismo ni svjesni da bi trebali misliti nešto sasvim drugo. Danas smo još i u gorem položaju jer medija nemamo nikako, a ono što je itekako važno dođe na kapaljku onima koji su sretni da imaju Internet. Nažalost, što svojom krivicom, što nametnutim zakonima, Hrvati kao jednakopravan narod danas su medijski izolirani na prostoru u kojemu žive. Istina koja se servira putem medija iz glavnog grada Federacije BiH je sam tamo nečija istina, slična onoj priči o muhi i slonu, ili u prijevodu kako od muhe napraviti slona.

Zaposlenici u javnim servisima dobro su ispekli svoje zanate u bivšoj državi, tako da im to nije nimalo teško. U biti princip je isti, samo je drugi naredbodavac. Davno su stari ljudi rekli da je politika kurva, ali ona me ne interesira jer nam ništa dobroga nije donijela. Više me boli, i upravo iz toga razloga ovo i pišem uplitanje kako politike, tako i mržnje u sportu. Razloga prosipanja i rasplamsavanja mržnje putem i povodom sportskih događaja je mnogo, a da bi nabrojao sve što su prema svemu hrvatskom odaslali iz javnih servisa, trebalo bi mi bar nekoliko mjeseci .

Gospodo, urednici bošnjačkih medija, nama je dosta vaše istine, nama je dosta i istine naših političara, ali je nekako lakše kada te tvoj laže. Okrenite se sebi, imate Vi dovoljno problema i bez nas, a i mi bez vas. Svakim danom svojim sadržajima tjerate druge da više mrze ono što vi nazivate zajedničkim, a ustvari je samo Vaše. Vi idete i onom logikom, što je naše i jeste naše, a što je vaše to je i vaše i naše. Neće vam to proći, čak ni visoki predstavnik ne može jednom narodu nametnuti što da gleda, iako bi vi bili najsretniji da neki bjelosvjetski propali političar nametne da vam plaćamo preplatu, kako bi našim novcem financirali, vaš medijski rat protiv nas.

Nadam se da su vaši poslodavci svjesni da se zbog sličnog pristupa raspala bivša država, a sve sam uvjereniji da im je to i cilj samo što to ne smiju javno reći svome narodu. Dok se oni presaberu i rekombiniraju padaju ljudske glave, upravo zahvaljujući mržnji koju širite. Ne pravite nas budalama da je opet moguć spomenik Bori i Ramizu ili da će sve biti isto kao prije rata . Imali ste urednika sportskog programa kojeg ste potjerali zato što je bio objektivan i zato što nije imao dlake na jeziku. Nama ne treba vaš program da shvatimo gdje i kako živimo, i kako igraju sportski kolektivi koje volimo. Pustite da imamo svoju istinu koju ćemo slušati ma kako bolna i lažna po sve nas bila.

Pustite na kraju zapadnu Hercegovinu na miru, vjerujte svaki do jednog stanovnika te po vama "fašistoidne" škrte zemlje bio bi presretan da nema s Vama ništa zajedničko. Čak je tim ljudima ono i između B-i-H postalo teško breme, a to breme vi godinama tovarite na taj isti narod kljukajući svoje gledatelje neistinama i propagandom.

Za kraj ću se vratiti na početak priče i na ona vremena kada je nastao nogomet na ovim prostorima. Tada u tim vremenima nije ljudima smetao ni nogomet ni fudbal, ni predznak kluba iz prostog razloga što tada nisu postojali mediji ovakve vrste kakvi su danas u BiH, niti ljudi koji se nazivaju novinarima, a ustvari su samo fitilj na ovom buretu baruta u kome živimo.

Djed Mraz ne postoji, kao ni rudar koji je tražio veću lopatu, kao ni Mirko i Slavko, i kao još bezbroj primjera jedne propagande kojoj je cilj uništiti sve ono što se protivi njihovoj ideologiji. Dosta je medijskog terora nad Hrvatimai Bosne i Hercegovine na ovim prostorima.

HERCEGOVINA.info