Prijeći prag nade

Kako mu je zasmetala nit kojom se spustio iz gnijezda da bi započeo gradnju mreže, mladi pauk je odlučio presjeći tu nepravilnost koja nagrđuje ljepotu njegova umjetničkog djela. Činila mu se nekako suvišnom, estetski neuklopivom. Kad je nakon toga pao u blato i zapleo se u nitima svoje savrešene mreže, shvatio je značenje te niti koja ga je povezivala s mjestom odakle je krenuo u život. Bez te 'suvišne' niti ne bi bilo ni njegovog savršeno pravilnog osmerokuta. Shvatio je zapravo da nema ljepote ali ni života bez te okomice.

Piše: Ivan Baćak

Sad kada su arhitekti novog poretka na razmedji Jugoistočne Europe i Balkana shvatili da su njihovi medijski poslušnici  bili više nego revni u preoblikovanju ljestvice vrednota, kad su mislili da su demontirali sve što su medijski moguli obećali 'gazdama' kako bi preko raznih Big brothera, Farmi i sličnih projekata ispiranja mozga mogli upravljati navikama mlađih naraštaja, nakon posjeta moralnog autoriteta pape Bendikta XVI Crkvi u Hrvata, shvatili su da je sav, ili skoro sav njihov trud bio uzalud. Mlade Hrvatice i Hrvati su u papi prepoznali svoju okomicu, vlastitu poveznicu s Bogom, vjerom, nacionalnim ponosom i europskom uljudbom kojoj pripadaju, iz koje su iznikli i koju su spremni osobnim doprinosom oplemenjivati. Oni ne žele presjeći  okomicu s vlastitim identitetom, kršćanskim i partikularnim nacionalnim, spremni biti i ostati svoji, ne bojeći se graditi novo jedinstvo različitosti u mreži povezanoj s europskim tradicionalnim vrijednostima.

Nije to obično pristajanje na sve (ne)pravedne zahtjeve nove anacionalne arhitekture europske moći, na što su pristali političari. Nije to ni bezuvjetni pristanak na 'acquis communautaire' (zajedničko pravno naslijeđe) kojeg su političari izgleda dostigli. Mladost na trgu bana Jelačića je zapravo pokazala da je ne zanima Europa kao nova (nad)država, mreža bez okomice, sadržaj bez duha i duše. Hrvatska mladost je pokazala da nije uskogrudna ni zatvorena u sebe. Nije ni odnarođena, preoblikovana po volji Velikog brata. Nije ostala zarobljena u prošlosti, niti  je fascinirana budućnošću u kojoj ne bi bilo mjesta za Boga, obitelj i narod. Za okomicu bez koje nas ne bi bilo. Hrvatska jest Europa, ali nije i ne želi biti EU koja ignorira svoje korjene, koja je spremna presjeći nit koja je povezuje s Adenauerom, De Gasperiem, Schumanom. Ni papa Benedikt XVI nije rekao ništa drugačije: „Od samih početaka, vaš narod pripada Europi te joj, na poseban način, daje doprinos u duhovnim i moralnim vrijednostima, koje su kroz stoljeća oblikovale svakodnevni život kao i osobni i nacionalni identitet njezine djece".

Zato se nemaju zbog čega radovati oni koji kažu da „nema te cijene koju nisu spremni platiti za ulazak u EU", kao ni oni koji isključuju bilo kakvu mogućnost razgovora pa i s onima kojima treba upravo ova i ovakva hrvatska mladost kao katalizator pozitivnih vrednota na kojima počiva duhovna Europa, ali i kao stabilizator  klatećih političkih struktura u Hrvatskoj koje, zabavljene sobom, zaboravljaju cijenu neovisnosti moderne hrvatske države, jeftino rasprodaju duhovno blago i trguju našim svetinjama. Ne trebaju se dakle previše radovati ni oni koji priželjkuju otklon od EU jer im je Balkan bliže srcu, jer im je koprcanje u blatu jugokomunističkog naslijeđa milije od „zajedničkog naslijeđa" stare Europe o kojoj govori papa, kao ni oni koji će ovaj i ovakav stav pape prevesti kao potrebu bezuvjetnog srljanja u euroatlantske integracije. Papa nas je doveo do praga, ali na nam je da razlučimo svaku njegovu riječ, da naučimo obrazlagati razloge svoje nade. Onaj tko to uspije, prijeći će prag nade, pronaći će put do srca mladih kao i do svijesti svih koji će s punom odgovornošću za buduće naraštaje, imati prigodu glasovati ZA ili PROTIV ove i ovakve EU.