Noćas spaljujemo iluzije: Prvi put bez sebe na izbore

Ja, Senad Avdić, svečano se obavezujem da neću, prvi puta u svojoj dugogodišnjoj karijeri demokratski postuliranog građanina, izaći na izbore. Nema šanse, nema teorije! Ma kakvi, ne pada mi na pamet! Nemam ambicija više da „izlaskom na izbore, preuzmem vlastitu sudbinu u svoje ruke“, kako je to fino, jezično dekorativno neki dan kazao dobroćudni i dobronamjerni visoki predstavnik u BiH, austrijski diplomata Valentin Inzko.

Poznajem Inzka, nismo privatno loši, dobri smo relativno, zapravo se  u svemu slažemo, razumijemo, ali on, nažalost, neće biti na izbornim listama. Kakvu sudbinu da ja „preuzmem u svoje ruke“, ako i za koga glasam, ili ne glasam, ako nekog zaokružim, a onog drugog prekrižim, zaobiđem?

Za šta sam, za koga sam prije četiri godine glasao, koje sam vrijednosti podržao kada sam na biračkom mjestu u sarajevskoj Logavinoj ulici zaokružio ime Željka Komšića, a ne, recimo, Sulejmana Tihića? Glasao sam, kasnije ću saznati, za Robot komerc i poslovnu ekspanziju njegovog vlasnika, izvjesnog, sve do rata marginalnog švercera Selvera Oruča. Taj je Oruč nekoliko godina  prije izbora Tihiću kupio, „opremio i obučio“ vikendicu  negdje u okolini Kiseljaka, a nakon prošlih izbora počastio Željka Komšića skupocjenom „Mercedesovom“ limuzinom. Sve sa čvrstom poslovnom logikom: Komšić je, dok je bio načelnik općine Novo Sarajevo omogućio Oruču da svoj tržno-poslovni centar izgradi bukvalno u avliji „njegove“ Općine.

A šta bi bitnoga promijenilo da sam se, umjesto Komšića, opredijelio za Sulejmana Tuhića? Bila bi to razorna, nepovratna  kapitulacija pred privatizacijskim bezobrazlukom personificiranim u Tihićevom „strateškom partneru“, navrat-nazor osmišljenom hotelijeru Aliji Budnji. Budnjo je, podsjećam, ona prigradska lola-bekrija, predratni električar niske struje, ratni saboter  i poratni beskrupulozni liferant humanitarne pomoći, koji je kompleks hotela na Ilidži  kupio po sto puta nižoj cijeni od tržišne logike . Radončićev nepismeni bilten Dnevni avaz tada je, prije tri-četiri godine, gospodina Budnju proglasio za „ličnost dana“, reis Cerić ga je kovao u zvijezde i polumjesece: danas je pljačka ilidžanskih hotela jedan od ključnih dokaza Radončićeve Stranke za bolju budućnost i „liberalnog dijela“ Islamske zajednice da je Tihić pokrovitelj privatizacijske mafije.

U šta je, u koje postizborne koalicijsko-kriminalne furtutme otišao moj glasački listić na kojem sam u prošlom izbornom ciklusu glasao sa Socijaldemokratsku partiju BiH na svim nivoima vlasti? Vjerojatno je od toga imao koristi predsjednik te revizionističke, „tehnomenadžerske“ strančice Zlatko Lagumdžija i njegovi back vokali, Damir Hadžić, Damir Mašić, Sabrija Pojskić...

Jesam li, a plašim se da jesam, svojim glasom za SDP na prethodnim izborima barem simbolično legitimirao, amenovao bahatost i neumjerenost načelnika sarajevske općine Novi Grad Damira Hadžića? Sreli smo se Hadžić i ja prije dva mjeseca na sarajevskom sudu, i dečko se ponaša kao da je on glasao za mene kao kolumnistu, a ne ja za njega kao načelnika! Nisam ispunio njegova predizborna obećanja?!

Tri se kandidata nude za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić i sada je, ko biva,  na biračima da se opredijele, u najmanju ruku  za „manje zlo“. Zašto bih se ja mučio i odlazio na biračko mjesto da bih glasao za bilo kakvo zlo, bilo ono  manje, veće, ili  (o)srednje?!

Glasam li za Silajdžića, jasno mi je, suučesnik sam u milijun krivičnih radnji; podržao sam tim svojim, pojedinačnim, jadnim i kukavnim glasačkim listićem Silajdžićevu diplomatsko- političku ergelu, od ambasadora Bosne i Hercegovine u Kuvajtu, notornog varalice Jasina Ravashdea, preko „međunarodnog dokazanog eksperta“ za pravna pitanja Damira Arnauta, zaključno sa budućim Silajdžićevim diplomatsko-konzularnim akvizicijama, među koje se rukama i nogama trpaju neke moje novinarske kolege, čija imena ne bih navodio iz profesionalno-higijenskih razloga.

Kakav li bih težak prestup, trajno i nepovratno napravio da se odlučim glasati za Bakira Izetbegovića; značilo bi to da sam se solidarizirao sa opakom kriminalno-komunalnom mrežom koju je kandidat Stranke demokratske akcije za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH razgranao tokom posljednjih 20-ak godina. Glas za Alijinog „malog Bakira“, neminovno je , uz ostale kriminalne face, otvorena, nekritička podrška njegovom najboljem drugu Senadu Šahinpašiću Šaji,  podrinjskom tajkunu, rudimentarnom primitivcu, velemajstoru gnusnih, nepojmljivih prijetnji, vandalskih vulgarnosti  i stravičnih uvreda nezapamćenih u ovdašnjem javnom i tajnom komunikacijskom prostoru.

Ostaje nam još treći potencijalni član Predsjedništva BiH Fahrudin Radončić, na kojeg je suvišno trošiti i lijepe, a kamoli ružne riječi i rečenice. Taj patuljasti medijski demokrata  i „poduzetnik“ prepoznatljive proeuropske profilacije i nebeskih gabarita mi je negdje u ljeto 1994. godine pomirljivo, nenametljivo u kavani toplo ljudski rekao: „Još me jednom spomeni u te tvoje novine, prosut ću ti mozak“. Možda ne bi bilo loše za Radončića glasati, budući da se iz proceduralnih, formalnih „papirnatih“ razloga nije uspio na izborne liste plasirati moj omiljeni Radončićev zemljak iz Plava i Gusinja Ekrem Jevrić Gospoda.

Glasanjem za Radončića, najmanje bih dva ljuta i utjecajna Nasera skinuo sa vrata: ugostitelja Kellmendija i njegovog vjernog druga Orića...

Hajde, možda bi se, kontam ja u sebi,  moglo glasati i za Liberalnu stranku, ako mi građanska dužnost i inercija to preporučuje i nalaže, ali ko će pristojan, sabran i pribran, i koliko-toliko odgovoran glasati za „političku opciju“ čiji je čelnik Bojan Zec Filipović dužan općini Centar 15-20 hiljada maraka neplaćenih kirija za poslovni prostor koji godinama koristi, a ne plaća? A njegov dopredsjednik, predratni latentni kokuz Zlatko Hurtić skršio je 5-6 milijuna maraka na mukotrpnu borbu protiv siromaštva u nekoj izmišljenoj državnoj agenciji. Barem desetak mojih vrlo dobrih drugova, razočaranih „postojećim stanjem“ prešli su u Novu Stranku, počasnog predsjednika, oskarovca u pričuvi, Danisa Tanovića; niko od njih, nakon što su na lokalnim izborima uzeli neke mrvice vlasti, između sebe ne priča; skočili jedan drugom za vratove, kolju se oko krajnje banalnih, a u osnovi unosnih poslova, „lokalne naravi“.

Možda je laž sve što pričaju jedni protiv drugih, vjerojatno tu ima i „speen doktora“, mešetara  prevare, ali sve to skupa, „ugrubo,“ mene učvršćuje u odluci da ne izlazim na izbore. Je li više ukrao Milorad Dodik kada je napravio zgradu Vlade u Banjoj Luci za 250 milijuna maraka, ili je od poreskih obveznika“ više „zavrnuo“ njegov najljući oponent Mladen Ivanić nakon što je kompletan bankarski sektor Republike Srpske prodao za jednu-dvije marke? Je li, recimo, doktor Božo Ljubić, predsjednik reformiranog i krajnje svježeg HDZ-a 1990, na Petom Saboru Hrvatske demokratske zajednice BiH podršku Franje Tuđmana osigurao zato što je lijep i pametan ili zato što je kao ministar zdravlja Federacije BiH prebacio desetine milione maraka zagrebačkoj medicinskoj središnjici predvođenoj dr. Andrijom Hebrangom na konto „liječenja ranjenika iz BiH“.

Nije meni problem prevaliti simboličnih tristo-četiristo metara do nadležnog izbornog mjesta; drama mi je kad nakon nekoliko godina saznam za koga sam sve glasao i u što sam se, neoprezan kakvog me Bog stvorio, nepropisno zaletio: dakle: nikad više i ni pod kojim uvjetima mene pred izbornim kutijama ne možete očekivati,  glasujte, glasajte, ali mene ne čekajte!

Piše: Senad AVDIĆ, Slobodna Bosna