Nino Raspudić: WC na odmorištu Mosor pretvoriti u muzej
Ako prosječan građanin i može progutati da nekakva denivelacija, vijadukt ili tunel košta koji milijun više ili manje, nitko mu ne može objasniti zašto običan držač za toaletni papir država nekome plaća tri i pol tisuće kuna, kad svatko u prvom susjedstvu može naći dobar od nehrđajućeg čelika za sedamdesetak kuna. O školjci (bez daske!) plaćenoj s javnih 4928 kuna ili običnoj, a ne dubajskoj sapunjari od 2048 kuna da i ne govorimo. Korupcije ima svugdje u svijetu, pa i u Japanu ili Finskoj. Ali kvantitativne razlike u konačnici čine kvalitativnu razliku jer nije isto hoće li siva zona cijene napuhati za deset, dvadeset ili tisuću posto, kao u slučaju pojedinih stavki famoznog WC-a.
Ovaj primjer pokazuje da je bahatost proizašla iz sigurnosti u političko pokriće dosegnula tu razinu da su se cijene mogle mirne duše udeseterostručiti. Što bi tek bilo da globalna kriza nije ubrzala raspadanje trule hobotnice i da je ovakav progresivan rast korupcijske bahatosti nastavljen još koju godinu? Bi li 2013. za školjku na odmorištu između Ploča i Dubrovnika država nekome platila 50.000 kuna?
Ministar Kalmeta tvrdi kako za malverzacije pri gradnji dionice Dugopolje - Ravča nije odgovoran jer ne može znati sve što mu se događa u ministarstvu. Nitko od njega nije ni očekivao da bude upućen u posljednju sitnicu u najdaljoj ingerenciji njegova ministarstva, ali je morao uvidjeti da su mu se u sklopu najveće investicije u resoru, prema svemu sudeći, zamračile stotine milijuna kuna.
Je li moguće da nitko na svijetu nije imao interesa ponuditi komad lima koji u tunelu označava put za nuždu i za lipu jeftinije od na kraju ugovorene i javnim sredstvima isplaćene 2374 kune?
Na koncu, što sa zlatnim WC-om? Ako profunkcionira kao običan zahod, svaki budući pogled na njega u građanima će produljivati frustraciju. Jedini način nacionalne katarze bila bi njegova prenamjena. Možda bi ga trebalo proglasiti zaštićenim spomenikom kulture ili muzejem. I drugi su narodi od svojih nekadašnjih bruka napravili dobar posao. Ako u Veneciji, primjerice, danas kao atrakciju pokazuju jezivu drevnu tamnicu I piombi, a kuće velikih povijesnih zlikovaca po cijelom su svijetu pretvorene u muzeje, zašto ne bismo i mi pokazivali „zlatni WC" kao spomenik najgore faze društvene korupcije?
Turisti bi spomenik mogli razgledati, ali i uporabiti, naravno, po cijeni razmjernoj njegovoj vrijednosti, što znači deset puta skuplje od običnog, nespomeničkog WC-a, nakon čega bi dobili potvrdu da su učinkovito posjetili taj interaktivni muzej/spomenik korupciji. Valjalo bi, po uzoru na SAD, uvesti i društveno koristan rad kao dio kazne za osuđenike za korupciju, pri čemu bi za izravno odgovorne najbolji bio rad na naplati u navedenom WC-u/muzeju. Ako stvar krene, možda bi „zlatko" nakon nekoliko godina ne samo isplatio astronomske cijene svoje gradnje već i funkcionirao u plusu. Još kad bi se za zaštitu tog spomenika mogla dobiti sredstva iz kakvog pristupnog fonda, gdje bi nam bio kraj...
Nino Raspudić
Vezani članci