Nino Raspudić: Tko to tamo glasa?
Pri tome u javnosti još nije započela ni elementarna argumentirana rasprava o koristi ulaska u Uniju. Umjesto da se u pogledu ustavnih promjena raspravlja o meritumu, tj. razlogu njihova provođenja, sav problem sveo se na cjenkanje HDZ-a i SDP-a oko glasanja hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH. SDP-ovo vodstvo koristi situaciju u kojoj vladajući trebaju i njihove saborske glasove ne bi li krupnom ucjenom ušićarili sitni dnevnopolitički dobitak – smanjenje broja zastupnika iz njima nesklone “dijaspore” na minimum.
Legitimno je pravo SDP-a zahtijevati ukidanje glasanja hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH, uz uvjet da se za taj cilj bore dopuštenim političkim sredstvima. S potrebnom većinom Ustav se može mijenjati, može se ukinuti glasanje državljanima koji nemaju prebivalište u RH, kao što se ni RH više ne mora definirati kao nacionalna država hrvatskog naroda. No problem nastaje kada se umjesto transparentnog stava iznose plitke izlike kojima se prikrivaju prave namjere. SDP pomno naglašava kako nije za ukidanje prava glasa, nego se zalažu za pravedne i poštene izbore pa stoga žele da se glasanje izvan zemlje ograniči na diplomatsko-konzularna predstavništva. No fizički je nemoguće izvesti da na samo nekoliko izbornih mjesta svoje pravo iskoristi barem približno onoliko hrvatskih državljana koliko ih je glasalo na prošlim izborima.
Dakle, oni koji to zahtijevaju ili su blesavi ili se samo prave takvima. Očito je da se zalažu za diskriminiranje dijela državljana, što je, u najmanju ruku, protuustavno. To je kao kad bi se odredilo da će se na području RH glasati samo u uredima župana ili da će glasanje trajati od 7 do 7 i 15 ujutro pa tko stigne, stigne. Ako bismo im povjerovali da se u načelu ne protive glasanju “dijaspore”, začuđuje kako su olako odbacili mogućnost dopisnog glasanja, koje funkcionira u brojnim zemljama svijeta. Najbliži je primjer Italija koja ga za svoju “dijasporu” primjenjuje bez ikakvih problema pa i Furio Radin glasa dopisno.
Paušalno odbacivanje u smislu – kad su sada ovakve krađe, kakve bi bile tek onda – dokazuju da oni koji ih iznose očito ne razumiju sistem dopisnog glasanja, a korišteni mit o silnim nepravilnostima pri glasanju “dijaspore”, na koji se pozivaju kao glavnu argumentacijsku točku, ovih dana je popuno razbijen elementarnim novinarskim istraživanjem na tu temu. Teze o tobožnjim velikim prijevarama, što se navodilo kao nešto što je “opće poznato” i što “svi znaju”, raspršile su se kao mjehur od sapunice jednostavnim upitom DIP-u, GONG-u i ostalim relevantnim institucijama, čiji podaci govore kako na zadnjih par izbora izvan RH nije bilo nikakvih većih nepravilnosti koje bi statistički odskakale od onih na izbornim mjestima na području Hrvatske.
Očito je da im je jedini razlog protiv glasa “dijaspore” to što tamo postižu jako loš rezultat. Zanimljivo je da se, umjesto izmišljanja tankih “argumenata”, nisu pokušali pozabaviti tim pitanjem. Pozivaju se i na to da su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Formalno jesu, ali praktično nisu, jer su, unutar daytonskog sklopa, kojeg su im sukreirali i supotpisali političari koje su birali isključivo građani RH, preglasavani i majorizirani na svim razinama, dobrim dijelom zahvaljujući i “sestrinskoj” SDP-ovoj stranci koja im je progurala “hrvatskog člana Predsjedništva” kojeg nisu birali Hrvati.
SDP već tradicionalno dio svoje izborne kampanje temelji i na potpirivanju animoziteta prema BiH Hrvatima, gubeći iz vida da zbog toga gubi i velik dio birača u RH koji su izrazito senzibilizirani o pitanju sudbine sunarodnjaka iz susjedne države i možda bi presudan dio njih, da nije bilo šovinističkih kampanja, dao glas SDP-u. Ovako već viđeni film će se i dalje ponavljati. Na dobitku će biti HDZ, na gubitku SDP, a najveći gubitnici ostaju hrvatska država i Hrvati iz BiH.
nino raspudić
Vezani članci