Nino Raspudić: Referendum o braku, ali i o aktualnoj vlasti
za Nezavisne novine piše: Nino Raspudić
Građanska inicijativa u ime obitelji koja je pokrenula referendum izazvala je dubinski potres na hrvatskoj političkoj, društvenoj i medijskoj sceni i nakon ovog referenduma puno toga više neće biti isto. Lijevoliberalna Kukuriku koalicija je nakon sramnog Sanaderovog odstupanja i pokušaja bijega, te razotkrivanja HDZ-ove vrhuške kao kleptokratske nakupine bez ikakve ideologije i sustava vrijednosti, dobila vlast na pladnju, više dakle "zaslugom" HDZ-ovih grijeha, negoli vlastitim programom i kadrom. Preuzela je kormilo zemlje u vrlo teškom trenutku u kojem je Hrvatska, kao i veći dio Europe, već tri godine bila u recesiji. Nitko nije očekivao da će nova vlast preko noći napraviti čudo, no bilo je opravdano nadati se da će se nakon određenog vremena barem promijeniti tendencije, privući neke ozbiljnije investicije, zaustaviti rast nezaposlenosti... Danas, na pola mandata, već se može utvrditi da je Vlada bila neuspješna u većini sektora. Ritam zaduživanja ostao je nepromijenjen, nezaposlenost neprestano raste, a deficit je probio pet posto proračuna, što je granica kada zemlje EU potpadaju pod financijsku kontrolu Unije. Uz to, nema ministarstva kojeg u prve dvije godine trenutne vlade nisu potresale afere, nepotizam je na razini nekadašnjeg HDZ-ovog, većina predizbornih obećanja su se pokazala promašenima.
Ono što nije uspjela napraviti na planu razvoja gospodarstva, nezaposlenosti i povećanja standarda Vlada je počela obilno nadoknađivati ideološkim i vrijednosnim nasiljem nad vlastitim narodom. Počelo je nametanjem ultraliberalnog kurikuluma zdravstvenog odgoja kojeg je komesarskom suptilnošću gurao ministar znanosti i obrazovanja Jovanović, i gdje je vladajućima prvi put "zapelo". Većina roditelja u Hrvatskoj jednostavno ne želi da im država vrijednosno oblikuje djecu sadržajima koje smatraju preuranjenom seksualizacijom i rodnom ideologijom. Pritisak Vlade i prorežimskih medija koji je uslijedio, i način na koji su se odnosili prema prigovorima na navedeni kurikulum pokazao je da idu u pogrešnom smjeru koji će im se vrlo brzo obiti o glavu. Neistomišljenike se nije uvažavalo kao ravnopravne građane koji imaju drugačiji svjetonazor i drugačije vrijednosti s kojima treba otvoriti dijalog, već ih se žigosalo kao nazadne, ognjištare, neandertalce, srednjovjekovne mračnjake i sl. Već tada se dala naslutiti provalija koja je dijelila vrijednosti koje zastupa golema većina Hrvata i onih koje gura lijevoliberalna Vlada uz pomoć većine glavnih medija, gotovo kompletnog tzv. civilnog društva i čitave bulumente dežurnih javnih intelektualaca i analitičara.
Najave pojedinih ministara kako će Vlada u dogledno vrijeme ići prema uvođenju homoseksualnih brakova bila je proljetos okidač za pokretanje akcije za prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o uvođenju u Ustav definicije braka kao zajednice žene i muškarca. Građanska inicijativa u ime obitelji, mahom sastavljena od praktičnih katolika, ali i pripadnika drugih vjerskih zajednica koje dijele iste konzervativne vrijednosti, u početku je ismijavana kao skupina zatucanih glupana. No, kada se vidjelo da je inicijativa uspjela okupiti tisuće volontera i da postoji realna mogućnost da prikupe dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma krenula je panična reakcija vladajuće oligarhije. Čelnike inicijative, pogotovo medijski najistaknutiju Željku Markić, sotoniziralo se do krajnjih granica, sve više ih se prozivalo kao "fašiste", dakle one s kojima nema razgovora i čije argumente ne treba uzimati u obzir, "katotalibane", mračnjake i, zanimljivo, ne više kao glupane, već kao krajnje inteligentne, u medijskom nastupu utrenirane moćnike kojima je krajnji cilj uvesti u Hrvatskoj teokraciju. Prag za referendum je u Hrvatskoj postavljen apsurdno visoko, točnije "logično" visoko ako ga promatramo kao način da se spriječi bilo kakvo raspisivanje referenduma potaknutog od strane građana - potrebno je prikupiti 10 posto potpisa od ukupnog biračkog tijela, što se vladajućima činilo dovoljno nedohvatljivim. Ali nova inicijativa je uspjela prikupiti ne samo potrebnih 380.000, već čak 750.000. Vlada je pokušala zaobići volju naroda puštajući balone preko svojih "mitraljezaca" kako referendumsku odluku treba potvrditi saborska većina pa da tek onda može ući u Ustav, što je pravni nonsens jer narod je nositelj suvereniteta kojeg privremeno delegira na izabrane zastupnike, a izravno iskazuje na referendumu. Tako zastupnici ne mogu biti iznad referendumske političke volje. Ustavni sud je reagirao i istaknuo da je takvo tumačenje neprihvatljivo i da se rezultati referenduma imaju izravno unijeti u Ustav, naravno ako pobijedi opcija ZA. Nakon što je bila prisiljena raspisati referendum za 1.12. i izgubila iluziju da može blokirati primjenu njegovog ishoda, Vlada je prešla na zadnju paničnu opciju, aktivno se uključila u prljavu, agresivnu i beskrupuloznu kampanju za glasovanje protiv uvođenja u Ustav definicije braka kao zajednice žene i muškaraca. Perverzija cijele situacije u predreferendumskoj kampanji je da se s jedne strane nalazi predsjednik, premijer sa svim ministrima, saborska većina, svi veliki mediji, i javni i privatni, strane ambasade, bulumenta o proračunskom novcu ovisnih ljudi iz kulture i estrade, svi su bili agresivno protiv i nastupali u ime tobože slabije, nezaštićene strane. Zanimljivo je da su neki dojučer gorljivi propovjednici direktne demokracije odjednom bili protiv ovog referenduma, jer im njegov vjerojatni ishod nije po volji.
Prema onoj iz vica: "Nemoj me više braniti, majke ti", nepopularna, bahata, nesposobna vlast i ljigavci iz dominantnih medija učinili su medvjeđu uslugu zagovornicima opcije PROTIV dajući joj podršku. No, iskopali su politički grob samima sebi. Iščekivana referendumska odluka sve se više tovarila širim političkih i ideološkim značenjem, a budući da je aktualna vlast stavila sav svoj politički kapital na gubitničku kartu, nakon debakla njihove opcije na referendumu, sasvim je legitimno pozvati ih da daju ostavku i raspišu prijevremene izbore, jer je očito da više nemaju većinsku potporu građana za ono što rade. No, umjesto toga, dovijaju se kako raspisivanje zakona zakonski ograničiti, tako da u budućnosti izbjegnu da im se ponovi situacija poput ove, tj. situacija u kojoj građanska inicijativa može mijenjati Ustav protivno volji vladajuće političke i medijske oligarhije.
Vezani članci