Nino Raspudić: Naša Jadra i njihova Jaca
Ako i zaboravimo na nadrilingvističku pretenziju, nemoguće je tim povodom izbjeći nekoliko drugih pitanja. Prvo, ima li Zajednica žena HDZ-a danas ikakvog drugog, pametnijeg posla osim bavljenja nadimcima kojima neozbiljni mediji tituliraju premijerku? Drugo, tko je uopće tako naziva? Jeste li u iole ozbiljnijem mediju čuli kako je “Jaca ukinula krizni porez” ili da je “Jadre otputovala u Ljubljanu”? Taj “šaljivi”, kolokvijalni ton, kakav je svojevremeno “proslavio” Radio 101, a danas ga njeguje nekoliko internetskih portala, najviše govori o samim medijima koji ga rabe, prije svega o infantilnoj potrebi za verbalnim “snižavanjem” ozbiljnih tema. No zabrinjavajuće je što se takav neobvezni, kolokvijalni govor dijelom probio i u tzv. ozbiljne medije. Možda najplastičniji primjer je korištenje naziva “Bosna” umjesto punog, službenog naziva susjedne države.
Osim nesvjesnog puhanja u jedra dijela bošnjačke političke elite koji teži redefiniranju naziva susjedne države u svrhu reduciranja njene složenosti, govoriti ili pisati “Bosna” umjesto punog naziva države ili barem kratice BiH, znak je nepoštovanja i neprofesionalnosti, ali i povodljivosti za strancima kojima je službeni naziv prekompliciran. Čuti na HTV-u Bosna umjesto BiH formalno je potpuno isto kao kad bi govorili Švica li Fra umjesto Švicarska ili Francuska. Ili kad bi netko rekao da je u kazalištu gledao Romea, umjesto Romea i Juliju. Nepreciznost uporabe jezika često je posljedica nejasnih pojmova.
Samozvani analitičari u povodu “glasovanju u Bosni” za izbora u RH, redovito govore o “glasovanju BiH Hrvata”, pri čemu rade dvije pogreške. Naime, s jedne strane, nisu svi Hrvati u BiH uzeli hrvatsko državljanstvo, pa shodno tome i ne mogu glasati, a s druge, uz velik dio Hrvata, i brojni Bošnjaci, Srbi i ostali građani BiH imaju hrvatsko državljanstvo, dakle, onaj tko zna što govori, govorit će o “glasovanju državljana RH s prebivalištem u BiH”, a ne o “glasovanju Hrvata u BiH”. Ovi aktualni primjeri svjedoče o progresivnom srozavanju mišljenja i govora u našim medijima.
No slučaj zahtijeva za zamjenu Jace Jadrom znakovit je iz još dva razloga. On svjedoči o žilavosti mentaliteta podložnog kultu ličnosti, koji se potrebe za adoracijom velikog vođe nikada nije otarasio, već je samo mijenjao predmet obožavanja. U “dobra stara vremena” to je išlo sve do bontonskog pravila kako muškarci trebaju skinuti kapu u prostoriji u kojoj je izvješena Titova slika. HDZ taj problem ima od samoga početka, a posljednji primjer je ulizička monografija o Sanaderu, dovršena malo prije nego što je dotični “zglajzao” te potom ekspresno zaboravljena. Inicijativa “Jadre umjesto Jace” otkriva i totalitarni refleks kroz neodoljivu potrebu da se drugima nameće kako će govoriti, pa i onda kada je riječ o potpuno neformalnom i neozbiljnom tonu i medijima.
Paradoksalno, želi se formalizirati ono neformalno, što u svojoj beznačajnosti ipak svjedoči o značajnim tendencijama. U fantastičnoj pripovijesti “Raspolovljeni viskont” talijanski pisac Italo Calvino govori o plemiću kojeg u bici pogodi topovska kugla i razdvoji ga na dvije polovice, od kojih svaka nastavi živjeti samostalan život. Zanimljivo je da se viskont, u kojem je, kao i u svakom čovjeku, bilo pomiješano dobro i zlo, raspolutio na apsolutno dobru i drugu, potpuno zlu polovicu.
Na sličan način se i lik Jadranke Kosor u našoj trivijaliziranoj političkoj javnosti danas raspolutio na dva dijela – našu Jadre za nekritične pristaše, i zloglasnu Jacu, za jednako nekritičke mrzitelje. Istovremeno se i javni govor o zadnjim potezima Vlade sve više udaljava od suvisle argumentirane rasprave i sve više razdvaja na katastrofičnost, s jedne, i silni entuzijazam, s druge strane. A o svemu tome se još nisu očitovale ni Jaca ni Jadre.
Nino Raspudić
Vezani članci