Nino Raspudić: Marširaju zajedno, ali samo do biračke kutije

Premda je prerano donositi mišljenje o protuvladinim prosvjedima, jer priča još traje i neizvjesno je u kojem će se pravcu trenutačno vrlo šarolika prosvjednička masa profilirati, jedno je sigurno - događa se nešto novo na našoj društvenoj sceni. Radi se o prvom uspjelom prosvjedu pokrenutom preko internetskih društvenih mreža koji se prati poput kakvog realityja ili utakmice. Zna se kad počinje, a dok traje, iz minute u minutu na portalima možemo pratiti sve što se događa.

Kamere snimaju svaki detalj. Manjina nezadovoljnika prosvjeduje, tj. sudjeluje izravno, a većina ih voajerski prati, lajka ili komentira. Stvar se odigrava brzo i ne vidi joj se glava i rep, što političku elitu očito zbunjuje. HDZ od početka prosvjeda reagira katastrofalno, poput kockara iz poslovice koji ne propada zato što je kockao već zato što se „vadio". Svakim pokušajem „vađenja" zadnjih dana dodatno gubi na vjerodostojnosti. Ozbiljan politički igrač ne iznosi u javnost tvrdnju da oporbene stranke plaćaju prosvjednike nema li u ruci pripremljene dokaze.

O infantilnom pokušaju diskreditiranja prosvjeda tezom da će ugroziti sakrosanktni završetak pristupnih pregovora s EU da i ne govorimo. Kako je moguće s jedne strane tvrditi da neće ulica određivati datum izbora, a onda isticati kao adut to što datum izbora u hrvatskoj državi određuje izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku Hannes Swoboda? Oporba odabire nojevu taktiku. Svjesna da će, dobije li izbore, ta ista ulica i njoj puhati za vrat, ne pokazuje pretjeran entuzijazam u potpori prosvjednicima.

Prosvjed je krenuo s potpune margine, s „vođama" koji izgledaju prije kao parodija lidera. No društveno nezadovoljstvo je očito toliko golemo da je bio dovoljan i najmanji i najbezvezniji okidač. Lavina je pokrenuta, pitanje je hoće li postati dovoljno velika da sruši vlast i u kojem će se smjeru kretati. Ljude koji zadnjih dana marširaju veže samo jedan zajednički nazivnik - nezadovoljstvo. Ono se kreće od opravdanog nezadovoljstva sustavom koje iskazuju osiromašeni, nezaposleni, izdani, preko tipova koji su nezadovoljni jer bi željeli biti na poziciji onih protiv kojih se bune, pa sve do dežurnih nezadovoljnika koji u plašt socijalnog bunta ogrću svoje individualne frustracije i demone. Uz njih su se nalijepili i klasični ekshibicionisti - baš je lijepo pronaći socijalni rezon da si konačno date oduška i pokažete spolovilo u Radićevoj ili golu guzicu ispred Nacionalne knjižnice?

Zadnji su se pridružili i pojedini političari kako bi se ogrebali o malo simboličkog kapitala antivladinih prosvjeda. To još neartikulirano šarenilo rađa paradokse - protiv vladajuće oligarhije prosvjeduje i Damir Kajin, političar iz stranke koja je već punih dvadeset godina na vlasti u Istri, i koju tamošnja oporba optužuje da u mnogim segmentima vlada kao mini HDZ. Otkud sad odjednom on na ulici kao politički nevina bebica iz naroda? I to na prosvjedu na kojem se pali i zastava njegova koalicijskog partnera SDP-a! Kako prosvjed bude odmicao nužno će doći do diferencijacije.

Danas se neki od njegovih pokretača zalažu za krajnje liberalan kapitalizam, a drugi nose golemi transparent „Kapitalizam - ne, hvala", ostavljajući valjda kao alternativu povratak u socijalizam. Slažu li se svi prosvjednici s paljenjem zastave EU? Kako će se ubuduće slagati zeleni i nostalgičari za teškom industrijom? Hoće li radnik koji prosvjeduje zbog mizerne plaće, žrtvovati dio svojih prihoda za poticaje seljaku ili besplatan studij studentu s kojima zajedno stupa u koloni?

Očito je da većina segmenata biračkog tijela nema na postojećoj stranačkoj sceni vjerodostojne predstavnike koji bi im artikulirali interese. A kad se politička volja ne može iskazati kroz postojeće stranke i institucije, neartikulirano se valja ulicom. Ako se u bliskoj budućnosti profiliraju nove političke opcije, oni koji danas stupaju zajedno razići će se pred biračkom kutijom. No to će se vjerojatno dogoditi u idućem izbornom ciklusu, nakon još jednih izbora „protiv".

Nino Raspudić