Nino Raspudić: E moj druže istanbulski…

...pisao sam prošlog petka, a dan kasnije dogodio se prosvjed koji je pokazao kvantitetu koja, hegelovski rečeno, već prelazi u kvalitetu. Dvije tisuće ljudi, ili "nekoliko tisuća ljudi", kako su na početku lagali režimski mediji, bilo bi za Plenkovića već podnošljivo, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Ali nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su se okupili uglavnom samoorganizirano značajan je broj koji svjedoči da biračko tijelo na koje HDZ može računati više neće biti isto. Bilo je tu ljudi svih uzrasta i skupina.

Hodao sam uz predsjednika Hrvatske liječničke komore i još jednog uglednog liječnika. Sreo sam jaku delegaciju obližnje glazbene škole, bivšu ravnateljicu studentskog doma u kojem sam nekad stanovao, kolegicu s fakulteta, molera koji mi je farbao stan, vidio sam bivšu olimpijku, jednog biskupa, nekoliko časnih, puno branitelja i umirovljenika, no najviše mladih ljudi i obitelji s djecom.

Kad sam ugledao ekipu s velikim transparentom "Dubrava protiv rodne ideologije" nisam više imao nikakve sumnje da je Plenkovićev HDZ u velikoj nevolji. Slikao sam se s njima, ispričali su mi kako su sami tiskali plakate s pozivom na prosvjed i lijepili ih ranom zorom po svom kvartu jer bi do devet već bili poskidani. Jedan od njih, Davor Jantolek kaže mi da ima 35 godina i sedmero djece. Nisu u strankama ni u udrugama, imaju između 25 i 35 godina, svoje poslove i živote, njih desetak iz uže ekipe ima ukupno pedeset djece. Radi te djece, kaže Davor, osjetili su da nešto moraju poduzeti.

Subotnji prosvjed je pokazao da je kritična masa definitivno već tu, samo je pitanje kako će se politički organizirati i artikulirati.

Prateći medije na dan prosvjeda moglo se jasno vidjeti kolika je razina propagandne manipulacije u Hrvatskoj, ali i kako je ta manipulacija neučinkovita, štoviše i kontraproduktivna u vrijeme Interneta i "pametnih telefona".

Prvo su lagali o broju prosvjednika, čime su samo izazvali podsmijeh.

Poseban je osjećaj, dok stojiš na punom Trgu bana Jelačića, vidjeti na portalima vodećih medija kako se okupilo "dvije tisuće" ili, u boljem slučaju, "nekoliko tisuća" ljudi. Tijekom dana, kad su fotografije s lica mjesta već preplavile društvene mreže, brojka je i na prosvjedu nesklonim medijima narasla na deset tisuća, a kasnije i više.

Zadnji koji su branili poziciju "vjeruješ li ti više meni ili svojim očima" bili su Božinovićevi ljudi iz policije.

Brojku od pet tisuća su papagajski ponavljali valjda jer su organizatori prilikom prijave skupa najavili da će doći pet tisuća ljudi. Bi li policija da ih je došlo samo dvjesto i dalje govorila o famoznih pet tisuća? Kasnije su se urnebesno vadili kako ih je pet tisuća došlo s intencijom prosvjedovati. Nekoliko desetaka tisuća je, dakle, čekalo tramvaj ili šetalo po Trgu.

Pored Trga uslikan je Vladin PR guru Krešimir Macan, koji se popeo na kandelaber i s bubicom u uhu kao Napoleon koordinirao medijski rat. Špekulira se da je brojao prosvjednike i kao demijurg hrvatske medijske stvarnosti javljao koliko ih treba biti. Muljanjem oko broja prosvjednika plenkisti su, istina, ispali smiješni, ali su djelom uspjeli prebaciti fokus javnosti s poruka skupa na prebrojavanje prosvjednika.

Većina velikih medija je o prosvjedu izvještavala neprofesionalno, tendenciozno selektivno i manipulativno.

Najmanje vremena su posvetili samom sadržaju prosvjeda i onome što su govorili organizatori. Dok sam se probijao prema krcatom Trgu žrtava fašizma, ulovila me ekipa HTV-a, kojoj sam dao izjavu. Nisu je emitirali. Zato su u središnjem dnevniku pustili izjave ljudi za koje su valjda procijenili da svoj dolazak na prosvjed nisu znali dobro objasniti. Urednici su očito ciljno tražili sudionike prosvjeda za koje su procijenili da će ostaviti dojam zatucanosti, neartikuliranosti, marginalnosti, ekstremizma. Slika koja se mogla složiti o prosvjedu gledajući tv-izvješća bila je potpuno drugačija od onoga što je doista bilo na Trgu.

Nova TV je, primjerice, u svom Dnevniku kao relevantan faktor izvukla Keleminca kako se nadvikuje s nekom protuprosvjednicom.

Svi su uredno pokazali političare koje su uspjeli snimiti u masi, iako su oni došli samo kao obični građani. Organizatori su u pozivu na prosvjed jasno naglasili da se od obilježja ponesu samo državne zastave Republike Hrvatske.

Svatko tko je došao s nekom drugom zastavom, a srećom ih je bilo jako malo, po definiciji bio je nezvani gost koji izravno krši pravila koja je postavio domaćin i stoga je bilo potpuno neprofesionalno u novinskim izvješćima pokazivati zastave marginalnih političkih stranaka koji su se kao muha na slona prikrpili uz veliki skup ne bi li dobili malo medijske pozornosti.

Skandalozno je i da je se jednak medijski tretman dao kontraprosvjedu desetak ljudi. Bile su to mlade osobe u kostimima sluškinja iz američke serije. Moguće je da su u sluškinje na kontraprosvjedu bili odjeveni članovi mladeži HDZ-a čije je predsjedništvo jednoglasno podržalo Konvenciju.

Njima je dirigirala NGO veteranka Neva Tolle koja je opušteno u kameru izjavila kako bi ih prosvjednici napali da nije bilo policije. Otkud to zna? I je li to prvi put u svjetskoj povijesti da šačicu kontraprosvjednika protiv desetina tisuća oponenata odvaja policija? Ne bi začudilo da, kao što je Dragan Zelić nakon 17 godina soljenja pameti iz Gonga, osvanuo u SDP-u, Neva Tolle postane izvršna tajnica u Plenkovićevom HDZ-u.

Vesni Teršelič bi Plenković isto tako mogao dati da preuzme klub utemeljitelja HDZ-a.

Ove sezone u lijevim nevladinim udrugama must have je imati vlastite "teologinje". Jedna je čak predstavljena u Dnevniku HTV-a kao "teološka aktivistica". Teologinja je kadila i u skandaloznom Otvorenom s omjerom 3:1 u korist pristaša ratifikacije.

S razlogom se čovjek može zapitati postoji li ijedan teolog u RH koji je protiv rodne ideologije? Strategija im je lažima i manipulacijama uvjeriti javnost kako su i Papa i Vatikan i teolozi za, dok je samo šačica domaćih ekstremista i nasilnika protiv Konvencije.

Zadnji spin, koji je krenuo od ponedjeljka, je širenje fronta i prebacivanje fokusa javnosti s ratifikacije Istanbulske konvencije na priču oko zakonu o pobačaju.

Neki od najljigavijih HDZ-ovih zagovornika ratifikacije sada bacaju medijsku udicu kako Crkvu treba uključiti u raspravu o zakonu o pobačaju. Na to su orkestrirano graknuli HDZ-ovi saveznici s lijeve NGO, feminističke i LGBT scene pa bi stoga valjda trebao ostati dojam kako je HDZ na konzervativnoj strani.

Zakon o pobačaju nitko nije ni spominjao, i očito se tom pričom želi, jednako kao prepucavanjem oko broja prosvjednika prvih dana, skrenuti pozornost s ratifikacije kao jedinog cilja prosvjeda.

Stare medijske manipulatore i propagandiste je, srećom, pregazilo vrijeme.

Ne razumiju kako više nije dovoljna kontrola velikih, klasičnih medija, jer danas svatko snima, slika i trenutno preko društvenih mreža razmjenjuje informacije. Možeš gurnuti manipulativnu fotografiju u novine, ili na HTV-u ne prikazati nijednom čitav Trg, ali su stvarne slike prosvjeda preko Interneta trenutačno došle do većeg broja građana nego što ih dohvaća Dnevnik ili novine na papiru.

To nije shvaćala ni Hillary Clinton niti protivnici Brexita. Oligarhija ne može u potpunosti kontrolirati Internet ili se barem još nije usudila pokušati. Plitkom macanskom propagandom naši guverneri su samo ispali smiješni i zabili autogolove.

No zašto bi se Plenković bojao naroda kad se ne boji udariti na Rusiju? Samo na temelju indicija o traljavom pokušaju trovanja dvostrukog špijuna u Londonu (sjeća li se netko kemijskog oružja u Iraku?) hrvatski premijer je potrčao protjerati ruskog diplomata i time iskazati solidarnost s Britanijom.

Vraćamo im valjda dug zato što su oni nama jako valjali u prošlom ratu, naročito u BiH.

Ni Hrvati ni Rusija ne mogu mu ništa, ali moćnom premijeru bi na koncu, kao i mnogim klijentima prije njega, mogao doći glave njegov savjetnik za medije. Jedini kojeg je Macan uspio uvjeriti kako je bunt građana protiv ratifikacije marginalan je izgleda sam Plenković.

Tako su svojedobno agencijski gurui i Ivu Josipovića uspjeli ufurati da je najpopularniji čovjek na svijetu i da će dobiti izbore u prvom krugu. Ispada kako je razboritije vjerovati gatarama s lokalnih televizija nego takvim PR stručnjacima.

U kojoj mjeri su uspjeli uvjeriti narod da je Vođa na pravom putu vidjet ćemo i u drugom poluvremenu u Splitu, gdje je najavljen sljedeći veliki prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.

Održat će se uoči glasovanja o ratifikaciji u Saboru, koje će se dogoditi, znakovito, u petak 13. travnja.

 

(Nino Raspudić / Večernji.hr)