Nino Raspudić: Čovićeva kuća i naš kanal

U gradu Mostaru, gdje većina stanovništva spaja kraj s krajem i u kojem čak i uposlenici Gradske uprave mjesecima nisu primili plaću, slika friško useljene hacijende Dragana Čovića s pravom se doživljava kao šaka u oko.

Piše: Nino Raspudić/Nezavisne novine

Izgrađena uz rijeku Radobolju, u najzelenijem (ne politički!) dijelu grada koji je do rata ostao netaknut gradnjom, kuća osim mjestom na kojem se nalazi, iritira i beverlihilsovskim dimenzijama. U cijeloj toj priči važne su samo dvije stvari. Prvo, je li građevinski i pravno sve legalno? Drugo, koje je porijeklo imovine vlasnika kuće? U iole ozbiljnom društvu tako istaknut politički dužnosnik morao bi javnosti objasniti kako je namaknuo sredstva za višemilijunsku građevinu. Jasno je odakle Mariju Staniću novac za vjerojatno najljepšu kuću u Hercegovini. Parma i Chelsea i ostali klubovi za koje je igrao izvor su novca kojeg je legalno zaradio i dijelom utrošio u prekrasnu kuću i imanje u Bijači. Nesporno mi je i da vlasnik tvrtke koja knjiži milijunske promete može sebi priuštiti velebnu građevinu. Ali otkud višemilijunski iznos za gradnju kuće političaru koji je u imovinsku karticu prijavljivao samo plaću? I gdje je platio porez na tih, uzmimo legalno zaređenih, par milijuna utrošenih u kuću? No pitanje imovine, kao ni puno toga drugog, u ovoj državi nitko neće istraživati, osim ako zatreba u nečijoj političkoj eliminaciji. Zanimljivo je kako se činjenica da je Čović napravio preveliku kuću, teško objašnjivu iz njegovih prijavljenih prihoda, gnjevnoj javnosti iz dijela medija pokušala poturiti kao dokaz kako bi valjda Željko Komšić, Živko Budimir, Lijanovići ili netko drugi kojeg odredi bošnjačka politička elita, ili srpska u slučaju Emila Vlajkija, trebali predstavljati Hrvate.

Hrvati su se našli u škripcu između objektivno neravnopravnog položaja u BiH s jedne i vlastitog, uglavnom korumpiranog i nesposobnog političkog vodstva, sa druge strane. Hrvatska politička elita, ovakva kakva je danas, ne može im riješiti ustavno-pravni položaj, a zbog neriješenog ustavno-pravnog položaja osuđeni su birati ovu elitu koju imaju danas, jer se svako rasipanje glasova pokazuje kao gubitak (od lokalnih izbora u nacionalno miješanim sredinama do člana Predsjedništva). Patološka politička situacija koja je kulminirala Lagumdžijinom platformom oduzela je Hrvatima mogućnost političkog pluralizma. Stalna prijetnja preglasavanja izaziva učinak homogeniziranja oko najjače stranke, u hrvatskom slučaju u BiH je to HDZ. Zato je jedini siguran politički pobjednik opasne igre u koju je SDP s marginalnim "hrvatskim" prirepcima uveo BiH u startu bio Dragan Čović.

U razočaranoj javnosti oguglaloj na sve afera s kućetinom Čoviću vjerojatno neće bitno politički naštetiti. Pogotovo jer se za "sanaciju štete" brinu njegovi novi koalicijski partneri SDP i SBB, koji se po pitanju hrvatskog kanala ovih dana ponašaju kao din-dušmani. Formiranje kanala na hrvatskom jeziku vide, poput SDA ranije, kao zločinački čin razbijanja BiH. Danas su sve bošnjačke stranke, od eksplicitno nacionalnih do pseudograđanskih poput SDP-a, u stvari na maksimalističkim nacionalističkim pozicijama. Sve mimo koncepta unitarne, građanske BiH i nojevskog guranja glave u pijesak pred činjenicom nacionalne složenosti zemlje i sve dublje podijeljenosti tri društva, doživljava se kao izdaja. Pri tome će trenutno gubitnička bošnjačka opcija uvijek nanovo optuživati bošnjačku stranku u vladajućoj koaliciji za izdaju, bez obzira na to tko se nalazio u kojoj poziciji. Danas SDA optužuje SDP, jučer su oni njih, sutra će opet neki novi dežurni "bosanski patriota" bilo koga tko načini barem korak prema traženju kompromisa sa Srbima i Hrvatima u iznalaženju održivog okvira za BiH. Dok traje ta talačka politička situacija, događa se opće srozavanje na svim razinama, prelazi se preko viletina i reketa, jaz između tri zajednice se produbljuje, a međunarodni protektori gube volju za bilo kakvim rješenjem. Logika koja tvrdi kako bi stvaranje hrvatskog kanala dovelo do daljeg razbijanja BiH je, u najmanju ruku, priglupa. Uskraćivati u višenacionalnoj državi konstitutivnom narodu nešto što imaju i manjine u demokratskim društvima i potezati kao vitalni bošnjački interes to da Hrvati nemaju kanal na svom jeziku znači tovariti bošnjačkom narodu preteško političko breme. Netko tko te je uvjerio kako ti je vitalni interes uskratiti prava drugome očito te ne vodi u dobrom pravcu.

Što bošnjački ideolozi dugoročno misle postići uskratom hrvatskog kanala? Približiti Hrvate Sarajevu? Misle li da će moji roditelji u Mostaru, ako ne budu imali svog kanala, nakon nekog vremena progovoriti bosanski i upiti ideologiju Bakira Hadžiomerovića? Pa većina Hrvata u BiH danas ima desetine kanala na kablovskoj i živi u paralelnoj stvarnosti gledajući programe iz RH. Brinu brigu o poplavi u Šibeniku ili sajmu u Vinkovcima, a Sarajevo sve više doživljavaju kao strani grad. Kad bi imali svoj kanal, u najmanju ruku bi mentalno više živjeli unutar BiH. No koliko je HDZ-u doista u interesu formiranje tog kanala, koji bi, između ostalog, značio i da bi nekoliko puta tjedno morali slati ljude u političke emisije da objašnjavaju javnosti neke stvari pa npr. i to odakle šefu novac za hacijendu? Zar nije ljepše biti u poziciji žrtve? Ako je opstanak države i koliko-toliko integriranje tri društva u BiH dugoročna strategija bošnjačke politike onda je formiranje hrvatskog TV kanala vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda više nego Dragana Čovića.