Nino Raspudić: Blues nezasitnih menadžerskih vukova

On krši zakone i „pravila igre“ društva kako bi se okoristio na tuđi račun. Taj razumni lopov prije krađe odvaže rizik i procijeni kolika je mogućnost da bude uhvaćen i je li plijen vrijedan eventualne kazne.

No postoje slučajevi lopovluka koji su neshvatljivo iracionalni, kao što su aktualni slučajevi menadžera koji su godišnje legalno (upitno je je li i legitimno) zarađivali više od milijun kuna, a ipak su se odlučili nelegalno zagrabiti još više.

Tu počinje misterij. Što tjera potpuno situiranog čovjeka na pragu šestog desetljeća, uglednog člana zajednice, koji godišnje zarađuje milijun kuna, da iz želje da prigrabi još, npr. deset, stavlja na kocku cijeli život i ugled, i svoj i svoje obitelji? Koja je to magična razlika između milijuna i deset milijuna vrijedna toga da se u toj dobi riskira do deset godina robije, da se možda umre u zatvoru i da se oblati i ime vlastitih praunuka?

Na što uopće situiran čovjek, odavno namiren nekretninama i pokretninama, kod nas može potrošiti milijun kuna godišnje zarade, a da nije riječ o obijesti i perverzijama? Tartufi su ukusni i skupocjeni, ali ih se ne može konzumirati kao krumpir – nijedan, pa ni menadžerski probavni sustav ne bi izdržao kilo tartufa na dan, kao ni potpunu zamjenu vode skupim šampanjcem.

Vjerojatno je prilično neudobno svaki dan obuvati nove, nerazgažene cipele, a fizički je nemoguće nabaciti na sebe odjednom deset Zegninih kaputa. No naši optuženi menadžeri ništa od ovoga nisu radili. Pa zašto su onda, ako se pokaže da su krivi, svoju sudbinu i ugled stavili na kocku da bi imali i više?

Da bi lopovi uopće mogli opstati, potrebno je da većinu zajednice čine čestiti ljudi, koji poštuju zakon i pravila, tj. oni na kojima lopov može parazitirati.

To je poput poštovanje znakova i pravila u prometu. Jedan ili nekoliko vozača mogu profitirati tako što će pretjecati kolonu koja čeka na semaforu, proći kroz crveno ili oduzeti drugima prednost i, zahvaljujući tome, stići na odredište brže od ostalih koji poštuju prometna pravila.

No kad bi većina kršila pravila, brzo bi došlo do kaosa i zagušenja, promet bi stao i nitko ne bi stigao tamo gdje je naumio. To je trenutak raspadanja sistema i definitivne propasti zajednice. Upravo na to misle brojni stručnjaci koji u posljednje vrijeme ističu kako je ljudska pohlepa prouzročila aktualnu ekonomsku krizu, čime se pravi uzroci konačno počinju tražiti na područje morala.

Koji su dodatni užitak sebi mogli priskrbiti milijunaši koji su se polakomili za još novca? Očito da su njihovi porivi iracionalni, tj. da se radi o suludom činu, pa se treba zapitati trebamo li ih, umjesto osude i moraliziranja, radije žaliti, kao i sve druge ovisnike kojima vlada beskonačna žudnja za užitkom koji nikada ne mogu potpuno postići.

To je ono što katolička teologija naziva grijehom pohlepe, koja krši sedmu i desetu Božju zapovijed, a podrijetlo joj nalazi idolopoklonstvu. Psihoanaliza o istoj stvari, a drugim riječima, govori kao o fetišizmu.

Najupečatljiviji prikaz grijeha pohlepe dao je Dante Alighieri prije više od sedamsto godina. Već u prvom pjevanju Pakla nalazimo alegorijski prikaz lakomosti kao stravično mršave vučice, za koju Dante kaže kako je puna svih žudnja i da je, nakon što poždere, još gladnija nego prije obroka. Doista, nema te prehrambene industrije koja bi namirila taj neograničeni apetit koji ima svrhu u samome sebi i ne obazire se na to koliko će svojim proždiranjem unesrećiti druge.

Nije lako živjeti s takvim tekom. Stoga prije nego što prokunemo krupne ribe koje isplivavaju u posljednjim antikorupcijskim istragama imajmo na umu da su oni, poput narkomana ili kockara, samo marionete u rukama jedne paklene logike potrage za užitkom koji se nikada ne ispunjava do kraja i da bi im za spas od nje, osim višegodišnje robije, možda dobrodošao, ovisno o tome jesu li vjernici ili nisu, dobar psihoanalitičar ili egzorcist.

Nino Raspudić