Marina Mlinarević Sopta: Plačem, dakle ne postojim

One koji su s puškom prešli sva bojišta, a koji nemaju nijednu vojnu mirovinu, ni trunku PTSP-a, ne kidaju krvotok na Thompsona i nisu glasači ovakvog HDZ-a. Kao takvi ispadaju iz medijski nasilu skrojenog šablona hrvatskog branitelja, pa ipak se sve u njima urušilo bez glasa na iščitanu hašku presudu generalu Gotovini.

piše: Marina Mlinarević Sopta l poskok.info

Strašne su te suze koje su se otele većini očiju ovih dana. Postale su najveće pitanje oko kojeg se već danima lome koplja i adresiraju kojekakve uvrede. Naime, prema iskrivljenim vrijednostima iskrivljenog društva kojem se upravo iskrivljava povijest, nitko očito nije ni trebao zaplakati.

Divljanja medija, i shodno tome njihovih zaslijepljenih konzumenata oko ovog pitanja sužavaju horizont zdravog razuma. Po njima dakle, nije logično da plaču Mesićevi glasači jer je on dilao transkripte. Nije logično da plaču glasači današnjeg HDZ-a jer je on izdao generale. Nije logično da plaču glasači Tuđmanovog HDZ-a jer je on bio mozak svake operacije Domovinskog rata. Nije logično da plaču Hrvati u BIH jer oni imaju "svoje" generale. Nije logično da plaču Hrvati u BIH jer to nije "njihova stvar". Nije logično da plače ljevica jer je podržavala politiku koja je surađivala s Haagom. Nije logično da plače desnica koja je sudjelovala u ratu i samim time u "udruženom zločinačkom pothvatu".

Za srce, međutim, nitko ne pita.

Unatoč svemu, kolektivni osjećaj kroničnog nezadovoljstva i gorčine i dalje bdije nad većinom običnih ljudi. I nikako da nestane.

Mnogi od njih, različitih ideologija i političkih stavova su možda po prvi put u nekoj tematici tako prokleto bliski, jer bez obzira na politička razmimoilaženja svjesni su činjenice da su dva čovjeka beskrupulozno žrtvovana. I umjesto da ovo bude nešto što će povezati rastureno nacionalno tkivo, mediji se ubiše danima da nam objasne kako je ova "zajednička bol" ostavština jednog turobnog razdoblja koje nas je konačno ošamarilo na najokrutniji način. I jedini ispravni način. Njihovi podanici vesele se toj pljuski. Opisuju te suze nimalo proeuropskim i potpuno primitivnim. Jer su ubile sve bjesomučne napore kojima pojedinci zadnjih godina sebe jezivo žele približiti kapitalističkom modelu prihvatljivih građana svijeta. A za biti jedan takav najvažnije je odbaciti sve temeljne vrijednosti nacije, društva i podneblja, a koje imaju ikakve veze sa hrvatstvom.

Džaba što svaki europski narod kojem se tako ulizivački divimo čuva svoj patriotizam kao zjenicu oka, brendirajući ga i pakirajući kao najpoželjniji turistički mamac. Džaba što svaki Amerikanac oko pročelja svog doma ima više zastava nego komaraca usred ljeta, a svoje preživjele u ratu uzdiže na pijadestal nadnaravnih bića. Naše iskompleksirane, balkanske duše sa stoljetnim tragom konjušarstva plaćati će zato skupe turističke aranžmane da bi osjetile čar Dana nezavisnosti i napunile svoju prazninu tuđim domoljubljem.

Istovremeno, hrvatska povijest je, u senzacionalističkom svijetu manipulativne medijske mašinerije totalni out. Priznati da je izraz lica generala Gotovine točno u podne stresao u nama sve do najsitnijeg atoma, je patetični kič. Primitivizam nacionalističke bagre zadojene desničarstvom devedesetih. Kolonijalistička opsjednutost hercegbosanaca braćom u RH. Riskiranje da vas sa histeričnim smijehom razapinju u vašem trendi-fejzbuk kružoku, među ekipicom koja natapa tvornicu papirnih maramica dok raznježeno gleda snimke polarnih medvjeda koji češu lijevu nogu, među revolucionarima koji prijete samospaljivanjem zbog sječe sedmog drveta u trećem drvoredu pokraj rijeke.

Nešto je negdje opasno otišlo dovraga onog trenutka kad je osjećaj ljubavi prema domovini, poštovanja prema njenim braniteljima i prkosa prema nepravdi, postao patetika.

Kao potpisnik ovih redaka riskiram također štošta. Činjenicu da ću u novinarskim krugovima koji se godinama hrane onim što se najbolje prodaje, a to je mržnja prema svemu što sačinjava osnov jedne nacije, biti opet podvučena pod nazivnik provincijske ustašice. Apsolutno me nije brige. Jer moj život ionako nikad nije određivalo pozicioniranje na tom nekom licemjernom kvazi-zvijezdanom nebu, kao niti ušupkavanje vladajućim novinarsko-književnim elitama što čame po EPH i inim uredima i postavljaju standarde u bolu i sreći po kojima bismo se svi trebali orijentirati.

Kada se govori o osjećajima naroda nakon presude, kao da se priča o indoktriniranoj, neinformiranoj, obavezno nacionalističkoj teladi. O nekim budalama koje nisu svjesne katastrofalnih poteza hrvatske politike posljednjih godina. Koji su bili slijepi i gluhi za sve lopovluke i malverzacije što su pustošili njihova državna dobra. I koji potpuno zaslužuju da im se danas ismijavaju i izruguju oni koji su potpuno cijepljeni protiv nečega što se zove nacionalni ponos. U našim nakaradno postavljenim svjetovima suza za hrvatsku nepravdu je primitivnost koje se trebamo sramiti.

Istovremeno svoju ljudskost i humanost u ovakvom društvu možemo dokazivati jedino žaleći manjine, izolirane slučajeve ili Berberske majmune na Gibraltaru. Da biste dakle bili društveno prihvatljiv mladić ili djevojka u očima odnarođenih super-ljudi, nisu oči Ante Gotovine ono što vas treba trenutno sekirati. Džaba što su ostale tamo sjediti prazne i ponosne i nevine. I iako znate da je netko zaista palio srpska sela i protjerivao civile, iako duboko žalite i osuđujete takav scenarij, iako ste svjesni načina na koji se odigravao rat i da je bilo mnogo prljavih stvari, vi zapravo morate govoriti samo i jedino to, da biste opravdali naziv prošlošću neopterećene osobe.

Obavezno pljunuti na domovinski rat i dobro paziti da vam se ne potkrade kakav sjetan pogled ili nepoželjno ime na A.

Posljednji događaji pokazali su nam da društvo koje se voli nazivati iznimno naprednim, ne može nažalost razdijeliti domoljublje od politike, niti ljudske emocije od pripadnosti političkim strankama i nacionalizma. Razočarana lica branitelja koji su stavili svoje živote na kocku da se mi danas možemo zafrkavati na internetu, prozivaju se malograđanštinom.

Mnogi se groze zastave pod kojom se stvarala sloboda. Gledamo mirno kako si heroji našeg rata oduzimaju živote. Bježimo od sebe tuđincima, ostavljajući svojoj djeci mentalitet idiota bez ikakve vrijednosti. U šta smo se to pretvorili? I lijevi i desni, i Jacini, i Mesketovi, i Šuškovi, i Čovini, i ničiji?

Hrvatska politika koja također bjesomučno trči za europskom suknjom, izdala je generale koji su svojim rukama omogućili njihovim guzicama da kasnije kradu državu. Neovisnost i toliko željeno utrčavanje u zapadnjačko društvo skupo su platili.

Na kraju svega, nabacivati se govnima po ljudima koji su krvarili da bi danas morali gledati sav ovaj kaos, jezu i šund, je bezobraština koja u svojoj suštini razdvaja normalne nacije od budala.

Mi, prvoklasne budale, zato naciju i nemamo. Imamo papke koji se stide vlastite povijesti i one koji su tu povijest stvorili na najteži način, da bi danas dlanovima krili svoje suze, jer one su "jeftini srcedrapajući patriotizam" koji nije reprezent jedne moderne zemlje. Jebo ti nas.