Marin Topić: Svi smo bili lijepo obučeni oliti Hrvatsko proljeće u Mostaru
Razmišljajući o tome padne mi na pamet moje matursko večer koje je bilo 1976 godine u mostarskom hotelu Bristol. Ja sam uvijek bio ekscentrik i na maturu sam došao u farmerkama sa milion rupa, a sutradan sam u školu došao u odijelu. U mene je sve bilo obrnuto, isto ko u potkovanog kenjca.
Piše Marin Topić/hercegovina.info
I onda ne mogu da se ne sjetim čovjeka po imenu Bane Olbina, moj prijatelj kojeg ovim putem puno pozdravljam. Bane je bio najjači i najveći u školi, ali u to vrijeme nije se imalo para za skupa odijela, te je on za maturu uzeo bratovo koji jeste bio stariji od njega, ali i puno manji. Sako mu je i nekako stajao, ali hlače su bile male kao u Ćafeta. Sutradan u školi glavna je tema bila kako je tko bio obučen, i tako smo mi u wc pušili i komentirali maturu. Naravno Bane je bio glavna tema i svi su umirali od smijeha, i onde se u neka doba na vratima pojavio Bane, pogledao nas je i rekao: Svi smo bili lijepo obučeni. Nakon toga je uslijedila tišina i nije bilo komentara. Tu sintagmu smo mi onda godinama koristili za stvari o kojima se ne smije puno pričati. Kada je nešto bilo zabranjeno samo smo govorili 'Svi smo bili lijepo obučeni', ili kako to danas kaže Slavo Lijanović: Nije tema.
Što sve ovo govorim? Sva suverenost i konstituvnost Hrvata u BiH u stolnom gradu Herceg Bosne se svela na pet priredbi koje se održavaju početkom proljeća. Stari Rimljani su govorili idu Martovske ide, to je značilo da idu ratovi, promjene i reforme. Tako i Hrvati u BiH svakog proljeća očekuju neke promjene. Očekuju povratak slobode i suverenosti koji su skupo platili, a dobiju pet priredbi.
Iz segmenta medija koje smo izgubili i koje su nam oteli i izabrali dobijamo Večernjakov pečat. Iz segmenta kulture dobijemo Proljeće Matice Hrvatske Josipa Muselimovića i dva festifala (Velike i male melodije Mostara). Iz segmenta gospodarstva dobijamo Sajam koji je upravo otvoren, i iz segmenta politike dobijamo Hrvatski narodni sabor. Sve te se priredbe održe i krajnji je zaključak toga jeste 'Svi smo bili lijepo obučeni', ode se kućama i onda smo mirni godinu dana. I da sve bude interesantnije sve to se zbije u Hrvatski dom Herceg Stjepana Kosače.
Mi da imamo svoje medije, svoju tiskaru, taj Večernjakov pečat bio bi krasna manifestacija. A to je kod nas kao i većina ovih manifestacija pravljenje kuće od krova, a kuća se ne pravi od krova nego od temelja. Ali u nas je samo neka se nešto dešava, svi se lijepo obuku i na kraju od toga nema ništa. Hrvati nemaju svojih medija , nemaju tv kanal, nemaju novina (ovo nisu naše nego austrijske). Nemamo ono elementarno što nas čini narodom. Interesantno je da izuzev ovih humanitaraca koji apsolutno zaslužuju nagrade, sve ostale idu u ruke najvećih mrzitelja Hrvatskog naroda. Oni nas ne mogu očima smisliti, od ovih domaćih koje su nagradili do ovih međunarodnih službenika.To me podsjeća na onu sirotinju u Hercegovini koja je švercala duhan. Čim vide uniformu odma daju ono zadnje sa stola što imaju, a oni se najedu i odmah iza vrata im izvrše nuždu. Eto tako ja vidim ovaj Večernjakov pečat i to je poniženje.
Ove godine nagradu su dobili Sejdić i Finci, a Sarajevo uz potporu američkog i turskog veleposlanstva Sejdićem i Fincijem prave Čovića i Ljubića. Nakon popisa pučanstva gdje će se dobar dio puka pisati kao ostali, onda će ispasti da su potpisnici Daytona trebali biti upravo ti ostali, dakle Bošnjaci, Srbi i ostali, a mi ćemo Hrvati biti manjima pošto će nas biti manje od ostalih. Ovo govorim filozofski, a manifestacija je inače zamišljena izvanredno.
Što se kulture tiče imamo ove festivale koji su odlični, pogotovo ovaj dječiji koji je zaista krasan za pogledati. Proljeće sa Maticom je također izvanredna manifestacija, ali to je zadnje što se treba raditi u kulturi. Prvo moraš imati svoje kazalište, glumište, operu, balet, kulturne instituacije i tek onda možeš praviti manifestaciju u kojoj ćete pozvati ljude iz drugih gradova da vidite što i oni rade.
Mostarski sajam izvanredno vodi Delfina Bošnjak i svaka joj čast na toj manifestaciji, ali sajam se pravi kada imate nezaposlenost kao u Europskoj uniji koja iznosi oko 12%. Ovdje je nezaposlenost 58 %, nemamo gospodarstva, sve pečate smo ili dali ili su nam ih oteli ovi iz Sarajeva, i to na nagovor Zagreba, koga je opet na to nagovorio London ili Washington.
Peta priredba od koje najviše očekujemo jeste Hrvatski narodni sabor. Od sabora Hrvatske Republike Herceg Bosne, preko Hravtske zajednice Herceg Bosne došli smo do Hravtskog narodnog sabora. U prijevodu to znači da smo jednu Republiku sa svojom vojskom, policijom, sudstvom, kulturom i svim ostalim elementima republike u Neumu pretvorili u zajednicu, i nakon toga dođe Hrvatski narodni sabor. On kao inicijativa postoji od 2000. godine i do danas nije registriran do danas i nije znači pravni subjekt. To je pravno inicijativni odbor Hrvatskog narodnog sabora, i tek sada je Dragan Čović najavio registraciju istog.
Da je to do sada registrirano, svaki pododjel bi imao svoj žiro račun. Mislim da bi sasvim sigurno ovaj pododjel kulture i sporta skupio pristojnu sumu novca iz dijaspore, i da je tako ne bi sada ljudi iz sporta sa par štapova išli tražiti milostinju za preživljavanje. Mi smo došli na onu scenu iz Prosjaka i sinova, i pitanje koliko ko ima šćapa u kući? Zar nije sramota da rukometni klub Zrinjski koje će postati prvak države nema par stotina maraka da plati utakmicu?
Gledam komentare oko sabora, i gost na FTV-u bio je profesor Mile Lasić. To je zadnji komunista, Hrvat iz BiH kome je američko veleposlanstvo našlo posao i ja se zaista nadam da će i biti posljednji. Njemu su sada dali da on rješava hrvatsko pitanje i on kaže: Sabor je bio jako dosadan, i sve se ponavlja od prije tri godine. Sloboda je ista i ona od prije tri godine i ona od 1463. godine kada je pala Bosna. Moj profesore u slobodi nema mode, niti ima teza, sloboda je ono što je stvarno, a ne ono što je virtulano. Po meni deklaraciju sa Sabora treba urezati na zid u Kosači, slično onome kada je Martin Luther napisao reforme i to treba vječno stajati na tom zidu moj dragi profesore.
Jučer sam (pomostraski) muhajem gledao suđenje Karadžiću i svjedočenje Dodika. Što se tiče izjava on nije morao ni dolaziti na suđenje, mogli su jednostavno pred Karadžića staviti ogledalo i isto bi govorio kao Dodik, jer svaki Srbin koji je lider isto misli. To je tako, oni i zbog toga jesu narod, ali to mi nije tema. Ono što mi je upalo u oči jeste pitanje suca Dodigu: Da li ćete stići na zrakoplov? Ovaj je odgovorio ja ne moram žuriti, zrakoplov je u vlasništvu Vlade Republike Srpske i mogu se vratiti kada hoću.
Nakon toga ja sam napravio hipotezu što bi bilo da se sudi Mati Bobanu. Da nije umro ili da ga nisu ubili sasvim sigurno bi mu sudili kao i svim sinovima Herceg Bosne koji su branili i obranili svoje domove. I kada bi svjedoku obrane Mati Bobanu rekli da li će stići na zrakoplov odgovor, on bi imao tri odgovora. Prvi bi bio ja ne žurim nigdje, ja sam kat iznad Mate u Ćeliji. Drugi bi bio mene je dovelo zatvorsko vozilo iz drugog zatvora, a treći najbezbolniji bi bio : Ja sam došao autostopom tako ću se i vratiti kući, pa ne žurim.
To su nam Martovske ide, a pošto smo ipak malo napredovali možemo reći Ožujske ide. I na kraju možemo samo uz jedno ožujsko pivo komentirati 'Svi smo bili lijepo obučeni'. Žuja je zakon.
Galeriju slika Marina Topića možete pogledati u galeriji:
Vezani članci