Marin Topić: Gospe mala, tebi hvala Marina Čilića što si dala
Rodila me majka Hrvatica
Pošto sam i sam sportaš i vrlo dobro se razumijem u sve sportove, a tenis sam igrao 10-ak godina. I čak sam imao tu prigodu upoznati Marina Čilića s 12-13 godina, kad ga je otac Zdenko doveo da igra na novim teniskim terenima u Mostaru. Gledam, dečko mršav, visok, isto kao Goran Ivanišević udara, ali šuti, vidim ne ljuti se. I govorim mu ocu: „Moj Zdenko, ovaj će ti biti svjetski igrač. Pa udara kao Goran, a ima fratarsku glavu, nema sekirancije. I hvala dragom Bogu, naš Marin je postao tenisač, ali nikada nije mogao ići do kraja, jer s tom mirnom glavom mogao je maksimalno doći do devetog mjesta. Nešto mu je falilo, svi smo mi znali da on može, a uvijek mu je falio iskorak. I onda je Bog spojio Dalmaciju i Hercegovinu, spojio je Marina Čilića i Goran Ivaniševića, koji je imao viška te sportske drskosti i pobjedničkog mentaliteta. To je počelo davati rezultate.
Da bih vas malo podsjetio, jer mi Hrvati brzo zaboravljamo. Ta suradnja je već od prošle godine, i pošto ja uvijek vjerujem u teoriju zavjere. A kad si mali narod, najlakše je svjetskim moćnicima, pa i Sotoni po tebi udariti. Čilić je već prošle godine trebao osvojiti Wimbledon, ali pošto su oni planirali da napokon jedan Britanac to osvoji. Glavna opasnost je bila, tko imalo zna tenis, u Marinu, te je izmišljena neka doping-afera i nije igrao skoro pola godine. Možda bi te godine osvojio Wimbledon i US Open. Znate koji je pritisak na mladom čovjeku kada ga ni kriva, ni dužna osude samo da ga izbace sa svjetske scene. Ali opet je reagirao Bog i draga Gospa, i sve je izašlo nabolje. Marin se počeo vraćati i ove mečeve što je odigrao, to je vrhunac i savršenstvo tenisa. Da bi vam ja to objasnio, teže je dobiti Nishikorija, nego i Federera i Đokovića zajedno, jer on igra savršeni defanzivni tenis. I kako je Marin rekao nakon osvojenog US Opena. Goran ga je naučio da uživa u tenisu. Svašta je njega Goran naučio i svašta će ga još naučiti. Samo neka se Marin pazi, Goran zna nekada i pretjerati, ali i za to se ne bojim jer je to sve pod kontrolom najmlađeg brata Čilićeva Mile, nego što će sada Mile morati kontrolirati ne samo Marina, nego i Gorana.
Meni je žao što nije Đoković prošao u finale, jer bi to onda bilo jedinstveno, prvi hercegovački ili humski finale u povijesti. Đokovićev je otac podrijetlom iz Nikšića, to je stara Hercegovina ili Humska zemlja. Znači, obojica imaju gene, gene kamene. To bi bilo veličanstveno, jer su oni i dobri prijatelji. U Srba je poslovica „tko se ne osveti, taj se ne posveti". Ja ne sumnjam da je njega Đoković nazvao prije meča, ali ne po tom pitanju. Vjerojatno mu je samo mogao reći: „Marine, ako hoćeš među prvih pet, malo pričekaj sa ženidbom". Ali šalu na stranu. Ne trebamo zaboraviti da je bio izvanredan Ivan Dodig koji je bio u polufinalu parova, te odlična Mirjana Lučić Baroni koja je bila među 16 najboljih na US Openu. A to ova komunistička Hrvatska televizija kao javni servis nije ništa prenosila, i tek kad je bio veliki pritisak, jedva su platili da bude izravan prijenos, da svi Hrvati vide igru Marina Čilića u finalu US Opena. To je sramota, stvarno ti komunisti moraju više letjeti. Jer da je izgubio, onda je Hercegovac. Pa nije ni mala stvar da je u polufinalu izgubio. Zašto nisu prenosili Dodiga, ni Mirjanu Lučić Baroni. Pa sva njihova ideologija mrzi sve što je hrvatsko i katoličko, pa je vrijeme da te komunjare lete i da Hrvati napokon imaju normalnu državu.
I sve se nekako u povijesti vraća. Danas je 9. rujna, a na taj datum 1493. godine u Krbavskoj bitki izginulo je 10 000 Hrvata, odnosno cvijet hrvatskog plemstva. Osmanlijski vojskovođa sandžak-beg Hadum Jakub-paša pobijedio je hrvatskog bana Emerika (Mirko) Derenčinu. Iako su mu svi govorili da se protiv Turaka treba boriti u bosanskim šumama, on je izašao na Krbavsko polje, gdje je u kratkom vremenu izginuo cvijet hrvatskog plemstva. I od toga se poraza nikada nismo oporavili. Sada nešto gledam, pošto ovaj sport kojim se bavi Marin, to je plemićki sport, to je bijeli sport, izmislila ga je engleska gospoda i kraljevi, i zamisli da nije bilo te bitke, ili da smo pobijedili, da je ostalo hrvatsko plemstvo, i da je bilo hrvatsko kraljevstvo. Koliko bi onda Marina Čilića, Dodiga, Bogdanovića, itd., samo u sportu bilo. Sport je ipak najdemokratičniji, jer tu ti se ipak daje prilika da protiv jačeg od sebe možeš djelovati. Ne mogu ni pomisliti što to znači. Oni žele sve što je hrvatsko iz Hercegovine da unište, ali neće moći jer nas Bog čuva.
Toma Nikolić - četnik početnik
Ovih dana isto nešto je povezano s Hercegovinom. Mi smo stalno bili u ratu s Turcima, pa smo bježali puno puta. Mnogo nas ne zna za moliške Hrvate kojih ima oko 10 000 u Italiji, a isto govore naš hrvatski jezik, izvornu varijantu ikavice. Svi su oni pobjegli od Turaka iz ovih krajeva. Otok Mljet u Hrvatskoj ima samo 800 stanovnika, a to je jedino mjesto na moru gdje nema čakavice, tamo ljudi govore čistu štokavicu kakva se sada govori u Hercegovini. Ja njima nekada govorim iz zezancije: Pa vi ste najzapadnija Hercegovina. To je Mljet, i to je sve pobjeglo pred Turcima. I sada su aktualni Bunjevci u Srbiji koji su pobjegli iz ovih krajeva oko Bune prije 300 godina i zato se i zovu Bunjevci. Oni su naselili taj dio oko Subotice, to su bunjevački Hrvati. Sve su to podrijetlom Hercegovci ili Humljani, imaju naša prezimena i genetiku, isto ikavicu govore kakva se govori autohtono u nas u Hercegovini. I sada se četnik, inače trenutačno predsjednik Srbije Toma Nikolić sjetio to uništiti. Tamo u Srbiji živi 0.85 posto Hrvata što je gotovo ništa; i to su većinom Bunjevci. Podijelili su ih na Bunjevce i Hrvate Bunjevce da bude još tužnije. Tu ekipu vode stari Udbaši što je normalno, ali njoj se priključio Zvonko Bogdan; legendarni pjevač. On je za mene božanstven pjevač, i učinio je puno za identitet Bunjevačke kulture. Ali vjerojatno je dužan državi porez, jer on voli i bogatstvo. Pa se on uključio i sad zajedno s Tomom Nikolićem tiska knjige na ćirilici sa srpskim nastavnim programom i dijeli besplatno Bunjevcima u Subotici. Protiv takve nakazne asimilacije čak se i komunist Ivo Josipović javio i kazao da je to sramotno. A moj Tomo‚ pamet u glavu, pa to je bogatstvo Subotice i Srbije, što mahnitaš. Znači uvijek je udar na nas Hrvate Humljane, ali dok je uz nas Gospa; mi ćemo pobijediti.
Buongiorno, Croatia, buongiorno, Maria
Budući da je vrijeme pjesme, vrijeme je da malo slavimo i pjevamo. Sjetih se 1983. godine, a ukazanja u Međugorju su bila ´81. godine, te smo mi išli pješke i sve to. Oni koji su najviše učinili da se to međunarodno obznani i najveći pritisak su vršili na komunističku miliciju; bili su Talijani. Kad oni dođu u Međugorje, na kraju je milicija bježala od njih. Oni se ne boje ničega, i ja sam ih, između ostalog, i zbog toga zavolio.
Bila je jedna ekipa mojih prijatelja iz franjevačkog samostana. Vinko, Vito, Tomo, da ih sve ne nabrajam. Vinko je imao tada Spačeka i mi smo to zvali Hercegovina tour. Svako jedno mjesec dana, mi idemo Spačekom, nas 4-5, a tura je bila Mostar, Čitluk, Ljubuški, Grude, Široki i nazad. Za što je to služilo? Malo učenje starih hrvatskih pjesama koje su bile zabranjene. Već na Kobilovači pjevamo „Ustani, bane", oko Čitluka pjevamo „Zovi, samo zovi", malo tiše jer Spaček nije imao neku jaku limariju. Već kada dolazimo u Ljubuški, pjevamo „Sarajevo ispod Trebevića". U Grudama se pjeva „Evo zore, evo dana", a kad se približimo Širokom Brijegu, pjevali smo „Spustila se gusta magla iznad Zagreba" I mi se tako ispjevamo sat-dva vremena, popijemo piće i to je bilo malo lijepe razonode. I negdje u to vrijeme 1983. godine izašla je veličanstvena pjesma Toto Cutugno, a u Međugorju su većinom bili Talijani. I onda smo mi tu pjesmu zavoljeli, a posebno onaj dio Buongiorno, Italia, buongiorno, Maria. Mi smo gdje piše Italija stavljali Croatia. Buongiorno, Croatia, buongiorno, Maria. I to je nešto najljepše na svijetu. Da vas ne bih puno davio, evo vam riječi te pjesme. A gdje piše Italia, stavite Croatia, ne ni Hercegovina, ni Herceg Bosna, ni Republika Hrvatska, nego Croatia, jer mi smo svi Hrvati, nema Hrvata bosanskih, ni hercegovačkih, ni bunjevačkih, ni istarskih, mi smo svi Hrvati koji žive u nekoj regiji. I da vam ispričam jednu prispodobu koju sam imao s predsjednikom HR HB mr. Matom Bobanom. U svim dokumentima je pisalo Republika Bosna i Hercegovina Hrvatska zajednica Herceg Bosna, pa ovo ono, a nigdje Croatije. Pa predsjedniče, ovo je kompliciran naziv države, pa kako će se zvati ova država, kaže Mate meni: Ne znam, ali znam da će joj ime biti kratko". A ja kažem znači Hrvatska, a Mate opet kaže: „Ne znam, ali znam da će joj ime biti kratko". I da vas dalje ne davim, samo ću citirati A. G. Matoša: „Ima jedna mala gospa Marija što sve mi draža biva što je starija".
Italijan
Pustite me da pjevam
sa gitarom u rukama,
pustite me da pjevam,
ja sam Italijan.
Dobro jutro, Italijo,
sa nedokuvanim špagetima,
i sa partizanom kao
predsjednikom,
sa autoradiom uvijek na dohvat
desne ruke
i kanarincem na prozoru.
Dobro jutro, Italijo, sa tvojim
umjetnicima, sa celom Amerikom njihovih
dijela,
sa pjesmama, s ljubavlju,
sa srcem,
sa više žena i sve manje
kaluđerica.
Dobro jutro, Italijo,
dobro jutro, Marija,
sa očima punim melankolije.
Dobro jutro, bože,
ti znaš da sam tu i ja.
Pustite me da pjevam s
a gitarom u rukama,
pustite me da pjevam,
jednu pesmu, tiho, tiho.
Pustite me da pjevam
jer sam ponosan što sam
Italijan,
pravi Italijan.
Dobro jutro, Italijo, koja se ne
bojiš,
sa pjenom za brijanje sa
mirisom mente,
sa prugastim pravim odijelom,
i reprizom utakmice nedeljom
na televiziji.
Dobro jutro, Italijo, sa
kratkom kavom,
čarapama novim u prvoj fioci,
sa zastavom na kemijskom
čišćenju
i jednim Fijatom 600 u tijelu
Dobro jutro, Italijo,
dobro jutro, Marija,
sa očima punim melankolije. Dobro jutro, bože,
ti znaš da sam tu i ja.
Pustite me da pjevam
sa gitarom u rukama,
pustite me da pjevam,
jednu pjesmu, tiho, tiho.
Pustite me da pjevam
jer sam ponosan što sam
Italijan,
pravi Italijan
Piše: Marin Topić/pogled.ba
Vezani članci