Marijan Knezović: Referenti za tople napitke ili tko će progovoriti za Hrvate?

Odgovorio je, kreditima. I uistinu, taj istaknuti i prepoznati novinar za vratom već godinama vuče kredit podignut u švicarskim francima. Egzistencijalizam, koliko god „ogoljen" bio u današnje vrijeme, i dalje je jedna od najvećih pokretačkih snaga. Bez njega ne bi bilo kvalitetnog novinarskog rada cijenjenog novinara. Nisam znao što mu odgovoriti, pa sam u šaljivom tonu ustvrdio kako dotični gospodin treba podignuti još jedan kredit. Tad bi, možda, dobio i Pulitzerovu nagradu. Osmijeh mu je bio kiseo, no na taj pokušaj možda će biti i prisiljen.

piše: Marijan Knezović

Od mnogih se danas očekuje uspjeh. Čistačice, skladištari, sportaši, menadžeri, profesori - svi oni svoje mjesto pod valutnim suncem traže izvršavanjem svojih dužnosti. Shakespeareovska dilema se stvara kada se zamislimo što se to očekuje od vladajućih, uglavnom rabljenih garnitura? Pesimistični uglavnom ne očekuju ništa, dok optimistični samo žele da dotični budu najmanje zlo, što i nije preveliko očekivanje. Njihov posao, uz ovakve opozicije, uglavnom je održavanje statusa quo. Francuski filozof i znanstvenik, Jean le Rond d'Alembert, jednom je prilikom ustvrdio kako je visok položaj kao piramida; samo dvije vrste dosegnu vrh: gmizavi i orlovi. Usrdno tvrdim kako u Bosni i Hercegovini živimo u piramidi dok iznad nas objeduju uglavnom gmizavci. U piramidalnim strukturama oni s vizijom postaju mumije, što je na koži osjetio više ili manji svaki čovjek koji je u Bosni i Hercegovini digao glas protiv nepotizma, korupcije i nekompetencije. U najgorem slučaju, a nažalost ne i izoliranom, to često osjeti i njegova obitelj.

Poderani intelektualni kaputi i zategnute licemjerne kravate postale su ogledalo društva. Javna poduzeća postala su pučke kuhinje za stranačke poslušnike kao što su i fakultetske diplome nerijetko nagrade za vjerno izvršavanje partijskih obaveza kao što su nadopunjavanje glasačkih kutija ili mahanje zastavama na skupovima plaćenim novcem poreznih obveznika i ostale sirotinje. Razina političke (ne)pismenosti stagnira godinama te se na svaki vid aktivizma s vrha uzvraća rafalnom paljbom. Nerijetko završi i krvoprolićem. U istom vremenskom intervalu autobusi prema Njemačkoj stvaraju nepregledne kolone na neprofesionalnim granicama.

Tko će u moru političkih glasnogovornika partikularnih interesa progovoriti protiv nepravde? Kada ćemo vijesti u BiH slušati na hrvatskom javnom RTV servisu, u školama učiti hrvatski jezik, plaćati porez hrvatskoj kasi i svesrdno osuđivati hrvatski kriminal, hrvatski nepotizam i hrvatsku korupciju, a uživati u hrvatskom kreativizmu, uspjehu i napretku? Sudeći po baštinicima neopartijskih ideja koji se kite zastavama i religijskim simbolima, onima koji niču kao gljive poslije kiše, to se ubrzo neće dogoditi.

Albert Einstein je bio veliki borac za ljudska prava i ulagao je u to mnogo vremena i truda. Kada ga je na Kaiser - Wilhelm institutu u Berlinu jedan student prava koji je studirao u Parizu, inače sin Stjepana Radića, zamolio za razgovor, Einstein je spremno pristao i u detalje se zanimao za nepovoljan položaj hrvatskih intelektualaca u tadašnjoj Jugoslaviji. Razgovor je trajao gotovo cijeli dan. Nakon toga Einstein je napisao oštar protest protiv politički motiviranog ubojstva doktora Milana Šufflaya u Zagrebu i uputio ga Ligi naroda u New Yorku. Prosvjed je potpisao i njegov kolega, slavni književnik Heinrich Mann. Tekst tog pisma spada među najveće komplimente ikad upućene Hrvatskoj.

Danas je među mladim Hrvatima u takozvanoj državi Bosni i Hercegovini jako malo onih koji bi zamolili nekog novog Einsteina za dvije minute vremena. Oni koji su to možda i bili kadri učiniti, ostatak života će provesti kao referenti za tople napitke u javnim poduzećima ili kao bezrezervne sluge njemačkim gazdama. Vrijeme je da oni koji se ne vide ni na jednom od dva navedena radna mjesta, krenu govoriti. Nije teško shvatit zašto. Oni koji bi trebali - neće. Njima je sasvim ugodno i na sobnoj temperaturi. Čast izuzecima.