Jure Zovko: Je li lustracija čarobni ključić za partitokraciju u Hrvatskoj?

...predsjednik je Tuđman izrekao na klubu zastupnika HDZ-a čuvenu rečenicu da će Hrvatska ostati jedina država realnoga socijalizma u kojoj bivši komunisti nikada neće doći na vlast. Ovaj optimizam Predsjednik je zasnivao na činjenici da su Račanovi reformirani komunisti, Socijaldemokratska partija Hrvatske, dobili tek 8,9 posto glasova na državnoj listi, odnosno osam saborskih zastupnika. Dok je Predsjednikov govor pozdravljan burnim ovacijama HDZ-ovih vjernih zastupnika, za riječ se javila Vera Pivčević Stanić i oštro replicirala Tuđmanu: "Predsjedniče, nema potrebe, već su na vlasti jer su gotovo svi ušli u HDZ". Poznavatelji lika i djela predsjednika Tuđmana kažu da ga nikada nisu vidjeli tako ljutog i namrštenoga kao nakon neočekivane replike ove neobične hadezeovke. Četiri godine kasnije reformirani su komunisti u koaliciji s hrvatskim liberalima i seljacima hametice potukli Tuđmanove postkomuniste. HDZ-ovi saborski zastupnici povukli su se u mišje rupe, a prigovori o njihovoj nesagledivoj pljački pod plaštom pretvorbe punili su tisak i medije te uveseljavali priprosti puk koji je živio u nadi da će ono što je protuzakonito posvojeno biti zakonito vraćeno. Ispalo je po onoj narodnoj: "Obećanje ludom radovanje".

Vera Pivčević Stanić nije više bila u saborskim klupama nakon trećesiječanjskih izbora 2000. godine. Njezin zadnji istup neposredno pred samu smrt bilo je otvoreno pismo 21. veljače 2001. premijeru Ivici Račanu u kojem ga je upozorila da bi morao konačno naučiti hrvatski jezik i malo pripaziti na vokabular kada vrednuje vladavinu bivše HDZ-ove vlasti: "Gospodine Račane, Vi ste posljednji čovjek koji može govoriti o pljački u proteklih deset godina. Bili ste u samom vrhu mračne komunističke vlasti koja nam je ostavila gospodarsku, a poglavito moralnu pustoš... O posljedicama moralnog i duhovnog nasljeđa vaše vladavine ovoga puta neću govoriti." Zapravo su rijetki političari u Hrvatskoj koji su poput Vere Pivčević Stanić, inače sestre poznatog hrvatskog filozofa Ede Pivčevića, uspjeli u politici očuvati čist obraz, promicati temeljne humane i humanitarne vrijednosti, nastupati kao individualci koji ne prihvaćaju partijsku stegu.

Najveći je paradoks hrvatske politike da su priču o moralu u politici zapravo lansirali bivši komunisti iz Socijaldemokratske partije, dakle oni koji su nam po tvrdnji Vere Pivčević Stanić ostavili moralnu pustoš. Njihov je prigovor postkomunističkim kolegama iz HDZ-a da su odgovorni za pljačku društvene imovine, a sami su postupali identično neposredno nakon demokratskih promjena prisvojivši sebi svu imovinu bivšega Saveza komunista. Suvišno je isticati da smo gledali gotovo identične scenarije privatizacije u gradovima gdje su socijaldemokrati bili na vlasti, a sve je nastavljeno i u istoj maniri kada su drugovi ponovo zavladali državom. Još je paradoksalnije da glavne dionike pretvorbe nitko nije poimence spominjao, a kamo li izveo pred sud. Nekadašnji «dečki iz Hennessyja», predvođeni premijerima Zlatkom Matešom i Nikicom Valentićem, zauzeli su ključne pozicije u novim centrima državne moći. Po nalogu velikoga gurua Franje Gregorića i pridruženoga člana Franje Lukovića obavili su misteriozni transfer društvenoga vlasništva u privatne džepove. Kultni kafić «Hennessy» postao je simbol za stvaranje «nevidljive ruke» koja će provesti transformaciju vlasništva te uz pomoć stranih korporacija zavladati Hrvatskom.

Budući da u prvom desetljeću demokracije zbog masovnog uključivanja komunista na vodeće pozicije u HDZ-u nije došlo do rasvjetljavanja komunističkih struktura moći, u drugom se desetljeću, umjesto lustracije i deideologizacije društveno-političke scene, krenulo pod pritiskom kontroliranih medija u detuđmanizaciju države. Najveći zagovornici takvoga procesa bili su Tuđmanovi bliski suradnici poput predsjednika države Stjepana Mesića i Jože Manolića, ravnatelja svih obavještajnih struktura u državi. Čelnik oporbe Ivo Sanader također se aktivno uključio u proces detuđmanizacije u vlastitoj partiji što se posebno manifestiralo u HDZ-ovim ograncima diljem Lijepe naše micanjem Tuđmanovih slika i postavljanjem Sanaderovih.

Tek je donošenjem Zakona o pravosudnoj suradnji s državama članicama Europske unije, neposredno uoči ulaska u EU, u javnosti poznatijeg kao „Lex Perković", postalo razvidno kolika je velika moć drmatora iz vremena bivšeg komunizma. Perkovićevim intervjuom u tri nastavka za Večernji list izišlo je na vidjelo da su u vremenu konstituiranja samostalne, demokratske Hrvatske glavne poluge vlasti preuzele osobe iz bivšeg totalitarnoga sustava, stari prekaljeni udbaši, komunistički menadžeri i spretni partijski aparatčeci. Razumljivo, jer u Hrvatskoj nije bilo lustracije. Kada je prijedlog za lustracijom državnih institucija došao na dnevni red Hrvatskog sabora 1998. i 1999. na zahtjev Hrvatske stranke prava, nitko ga više nije uzimao ozbiljno. Ne čudi jer ga je predložila minorna desničarska stranka, optužena za koketiranje sa ustaštvom. Reformiranim komunistima u HDZ-u i SDP-u uopće nije padalo na pamet donositi zakon o lustraciji kojim će se ograničiti njihove stečene privilegije i povlašteni status u društvu.

Plodovi boljševičke indoktrinacije još uvijek su vidljivi u gotovo svim segmentima društva. Nedavna izjava predsjednika Županijskoga suda u Zagrebu, Ivana Turudića, da je Milanovićeva vlada najgora u pritiscima na pravosuđe, samo potvrđuje da nam sudovi još uvijek djeluju po nalogu partije. Još uvijek nemamo službenih podataka koliko je sudaca koji su nekoć donosili presude po nalogu partije nastavilo sa svojom djelatnošću i nakon demokratskih promjena. Dakako nisu samo suci pripadnici nekoć moćnoga komunističkog etablišmenta. Danas najutjecajniji odvjetnici u državi Čedo Prodanović, Anto Nobilo, Jadranka Sloković također su svoju karijeru započeli kao djelatnici komunističkog državnog tužiteljstva. Njihov društveni utjecaj nije rezultat odvjetničkih sposobnosti nego primarno veza koje imaju u sudačkom etablišmentu.

Proces marksističke indoktrinacije posebno je bio moćan na hrvatskim sveučilištima. Preko osamdeset posto svih disertacija iz područja humanističkih i društvenih znanosti napisano je s apologetske pozicije obrane radničkog samoupravljanja i marksističkog dijalektičkog materijalizma. Velik broj profesora koji su svoje doktorske radnje priložili neposredno nakon pada Berlinskoga zida kao prilog obrani socijalizma i samoupravljanja iz različitih perspektiva humanističko-društvenih znanosti (HDZ) još uvijek predaje na sveučilištima.

Piše: Jure Zovko/dnevno.hr