Josip Milić: Jesmo li spremni danas stati pred Boga?

Ne postoji grijeh ma kako okrutan bio koji Bog ne bi oprostio onome tko se kaje. Bog neizmjerno želi da se svako njegovo dijete spasi. Spremni?

Počeo bih današnji komentar jednim vicem, pa se najprije ispričavam svima koji su ga već čuli. Iznenada umrla žena u kasnim pedesetim godinama i došla pred Boga. Odmah mu je počela zapomagati kako joj treba još vremena da odradi sve što je planirala te da joj, ako je ikako moguće, dadne još vremena. Kaže Bog: „U redu, imaš još deset godina." Vrati se ona u tijelo i za nekoliko dana dogovori plastičnu operaciju, zategne se, podigne što treba, sredi se da izgleda petnaestak godina mlađe. Dva dana nakon izlaska iz bolnice naleti na nju autobus i ona umre. Dođe pred Boga i u čudu ga upita: „Pa kako to, rekao si da imam još deset godina života, a evo sam već mrtva?" Bog se u nju dobro zagleda i reče: „Oprosti nisam te prepoznao, nisam vidio da si to ti, sasvim si se promijenila." Kroz ovaj vic želio bih postaviti pitanje svima nama: Jesmo li spremni? Što bi se dogodilo da danas dođemo pred Boga? Bismo li mu i mi rekli daj nam još malo vremena da se sredimo ili bi rekli: Evo me, spreman sam. Koje su to prevažne stvari koje bismo još morali odraditi? Bi li to bila tek izmjena vanjštine ili nešto drugo?

Sveto Pismo kaže kako se i kroz najteži križ može dobiti prilika za spasenje. Najbolje to objašnjava slika s Kalvarije s tri križa, Isusovim, i one dvojice razbojnika, s desne i lijeve Isusove strane. Tri „ista" križa, a ipak potpuno različita. Isusov je križ savršen. Poslužio je za otkupljenje svijeta, mene i tebe. Križ na kojem je razapet desni razbojnik poslužio je njemu osobno kao blagoslov koji ga je uveo u Kraljevstvo Božje. Razbojnik s lijeve Isusove strane nije u križu prepoznao svoju posljednju priliku, pa mu muka na njemu označila početak vječne muke i prokletstva. A „isti" križ. I danas je, nažalost, mnogo onih koji, poput razbojnika raspetoga s lijeve Isusove strane nisu sposobni duhovnim očima promatrati stvari, pa i križeve koji mogu poslužiti za osobno spasenje, pa im oni nažalost označavaju početak vječnoga prokletstva. Jako je puno onih koji zbog svojih nedostataka, bilo tjelesnih, bilo duhovnih, proklinju Boga, umjesto da ga mole za ozdravljenje i otkupljenje grijeha, svojih i svojih predaka od kojih su moguće naslijedili te negativnosti.

Čudno je duhovno sljepilo. Čini ljude oholima, bahatima, otresitima. Ne da im otvoriti dušu neizmjernom Božjem milosrđu. Ne postoji grijeh ma kako okrutan bio koji Bog ne bi oprostio onome tko se kaje. Bog neizmjerno želi da se svako njegovo dijete spasi. To mu je najveća od svih želja. On stalno kuca na srca grješnika, pa i onih najokorjelijih. Čak njima najviše. Više uživa kada mu se u okrilje vrati jedan okorjeli kriminalac nego 99 onih koji su već s njim. Da bi vratio okorjele grješnike sebi, Bog se služi ljudima koji svjedoče njegovu dobrotu i ljubav. Imamo li istinskih svjedoka danas dovoljno? Nažalost, mnogi su kršćani potpali pod potrošački - hedonistički mentalitet koji prevladava suvremenim društvom i koji se nesmiljeno medijski propagira. Indijski predsjednik Gandhi je rekao kako bi Indijci prihvatili kršćanstvo da nisu upoznali kršćane. Dvoličnost koja vlada u današnjem društvu možda je čak i veća od one farizejske iz Isusovoga vremena. Mnogi su kršćani, kršćani samo izvana. Okrečeni grobovi. Živi mrtvaci, kao što sam rekao prije dva tjedna. Svjedoci smo opet ovih dana na sudištima Hrvatske kako je pohlepa nezasita i bez kraja.

Kršćanstvo se munjevito širilo u prvim stoljećima kada su vjernici vatreno živjeli vjeru. Dvanestorica priprostih ljudi je zapalila čitav svijet. U tim su stoljećima stotine tisuća vjernika na najokrutniji način podnosili žrtvu za Isusa. U katakombama su bacani gladnim lavovima jer su odbijali prinijeti kad rimskim bogovima. Ima li danas ijedan katolik u BiH i Hrvatskoj spreman poginuti za Isusa? Nedavno sam čuo jedan gotovo fantastičan primjer svjedočenja za Boga. Nažalost, radnja se ne odvija kod nas, nego u Africi. Jedan afrički biskup posjetio zatvor i u dnu zatvora u smradu i nemogućim uvjetima za život, vidio skupinu osuđenika na smrt. Zgrozio se kada je vidio u kakvim (ne)uvjetima provode svoje zadnje dana, a još više kada je vidio da svi imaju krunicu oko vrata. Upitao je naglas: „Zašto vazda ubijaju samo katolike?" Jedan iz skupine mu je odgovorio kako su samo dvojica od njih bili katolici, ali su sve ostale svojim primjerom i svojim životom privoljeli da se pokaju, krste i da prije smrti prihvate otkupiteljski križ.

Tko je zahvaćen Duhom Božjim i među najokorjelijim kriminalcima može djelovati. Nažalost, duh današnjih kršćana dobrano je otupio. Malo je živih svjedoka. Prevladava duh egoizma, sebeljublja, samoisticanja koji brani Duhu Božjemu da djeluje. Premalo je onih koji su spremni platiti cijenu, a što su vremena teža, to je i cijena veća. Očito je kako će samo oni koji uđu u Kristovu Arku ovih vremena biti spašeni. Molimo Gospodina da ta Arka bude što veća. Tko ima otvoren duh jasno može prepoznati da je Papa Franjo dar Božji ljudima ovoga naraštaja. On ne želi biti poglavar Crkve koja vlada nego koja ponizno i u radikalnoj jednostavnosti služi. Za njega Crkva nije cilj sama sebi. On nije nikakva duhovna elita. Njega ne zanimaju jaki, nego slabi i oni najpotrebniji Božje ljubavi. Papa je radikalno obiteljski čovjek, on želi da cijela Crkva postane istinska obitelj. On je veliki pomiritelj. Kao nadbiskup je jedini skupio hrabrosti, prišao protestantima i zatražio pomirenje. Od svih argentinskih biskupija, jedino u njegovoj vlada mir između katolika i protestanata. Još jednom postavljam pitanje iz naslova: Jesmo li ga mi spremni slijediti?

Autor: Josip Milić/DNEVNO.HR