Hrvati u BiH i HDZ

Piše: Ivan Baćak

Dok je HDZ-om u Hrvatskoj suvereno upravljao dr. Franjo Tuđman, u BiH se od prvog predsjednika dr. Davora Perinovića, promijenilo pet predsjednika: Stjepan Kljujić, dr. Milenko Brkić, mr. Mate Boban, Dario Kordić, Božo Rajić, Ante Jelavić, te još trojica nakon smrti predsjednika Tuđmana: Bariša Čolak, dr. Dragan Čović i dr. Božo Ljubić (HDZ 1990.). Narod pamti, i sjeća se Darija Kordića, za kojeg molimo da do kraja uspravan i ispravan izdrži pravno neodrživu, političku haašku presudu i kaznu u austrijskom zatvoru Karlau kod Graza.

Na V. Općem Saboru HDZ BiH, 1998. godine, većina izaslanika se usprotivila pokušaju gostiju iz Zagreba da za predsjednika stranke nametnu dr. Božu Ljubića. Pravdali su to navodnom željom i sugestijom pokojnog predsjednika dr. F. Tuđmana. Prijedlog je odbijen i voljom izaslanika za predsjednika stranke je izabran Ante Jelavić, koji je nedugo zatim, na općim izborima u BiH,  izabran i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Stranka je u kratkom vremenu stabilizirana, te je usprkos otvorenoj financijskoj i medijskoj pomoći međunarodne zajednice novoutemeljenoj Novoj hrvatskoj inicijativi Krešimira Zubaka, ponovno dobila mandat naroda da zajedno s najjačim srpskim i bošnjačkim strankama, formira Vladu F BiH i Vijeće ministara BiH. Bošnjački mediji su i nakon toga, sve do današnjih dana, nastavili uz potporu Sorosevog Otvorenog društva i nekih veleposlanstava u BiH, raditi na podjeli „tvrdolinijaša" i „proeuropskih, umjerenih" hadezeovaca, dok im to, uz pomoć Ive Sanadera, nije uspjelo. 2006. Godine HDZ BiH se podijelio na HDZ 1990. s predsjednikom dr. Ljubićom na čelu i HDZ BiH, kojeg je nastavio voditi dr. Čović. Prvi test razlikovanja ovih dviju grupacija su bile ustavne promjene nametnute od strane MZ krajem 2006. godine. Ni danas nije jasno zbog čega su zastupnici HDZ BiH u parlamentarnoj Skupštini BiH srljali u promjene koje bi, da su usvojene, bile zadnji čavao u lijes Hrvata kao konstitutivnog i suverenog naroda u BiH. Na tako lošoj procjeni tadašnjeg vodstva HDZ-a BiH, kasnije ohrabreni financijskom i svakom drugom potporom I. Sanadera, HDZ 1990. je postao ozbiljna konkurencija starijoj stranci sličnog imena.  Danas, osim personalnih i klanovskih interesa različitih grupacija i pojedinaca, nema bitne razlike između ova dva HDZ-a. Pitanje je samo hoće li HDZ 1990. prestati postojati odlukom nekakvog posljednjeg Sabora te stranke ili nestankom s političke scene na izborima, zbog neprepoznatljivosti i gubitka povjerenja kod negdašnjeg vlastitog biračkog tijela.

Jedan od zahtjeva međunarodne zajednice upućenih Ivi Sanaderu prije davanja zelenog svjetla za dopuštenu krađu glasova na Saboru stranke, bio je i odricanje od Hrvata u BiH, kroz glumljenje nekakve transparentne ali neznatne i ponižavajuće financijske pomoći, te kroz smanjivanje i fiksiranje broja zastupnika iz XI. izborne jedinice. Još kad se zna da se tako izabrani zastupnici nisu usudili ni pomisliti bilo što prigovoriti moćnom Sanaderu, ne čudi apatija, nezainteresiranost i apstinencija birača na posljednjim izborima za hrvatski Sabor u XI. izbornoj jedinici. Uvjeren sam kako će novoizabrani predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko učiniti sve kako bi vratio poljuljanu nadu i izgubljeni ponos Hrvatima u BiH, prije svega resetirajući odnos HDZ-a sa sestrinskim strankama istog imena u BiH, ali i korektnijim odnosom s drugim hrvatskim strankama u BiH: HSP-om i HSS-om. Ako se želi razlikovati od pristupa dosadašnjih predsjednika stranke, J. Kosor i I. Sanadera, koji nisu imali ni snagu ni autoritet, a možda ni volju iskreno pomoći Hrvatima u BiH, vjerojatno će u Predsjedništvo HDZ-a kooptirati osobu iz BiH, na potezu sjeverno od Livanjskog i Duvanjskog polja i Rame (jer su u „hercegovačkoj kvoti" novi glavni tajnik M. Brkić i dopredsjednik stranke B. Galić) i južno od Posavine, Žepča i Usore, uobzirujući podrijetlo zamjenika predsjednika dr. D. Prgometa (Žeravac kod Dervente). Tako bi se T. Karamarko razlikovao i od prvog predsjednika HDZ-a, dr. Franje Tuđmana koji se nikada nije usudio transparentno formalizirati ulogu Perice Juriča početkom 90-ih, pokojnog Joze Martinovića, početkom rata u BiH, ili pokojnog ministra Gojka Šuška, kjeg su sorovski mediji nazivali  gubernatorom Herceg Bosne. Milan Kovač (Posušje) i Bosiljko Mišetić (Ljubuški) su kao ministri u opisu posla imali „suradnju i pomoć Hrvatima u BiH", ali kroz rad u Vladi a ne kroz tijela stranke. Kao što je danas na čelu Vladina Ureda za pomoć Hrvatima u BiH, SDP-ov kadar. gđica Darija Krstičević iz Sarajeva.

KARAMARKOV HDZ ĆE VODITI RACIONALNO NACIONALNU POLITIKU SPRAM HRVATA U BiH

 Za razliku od dosadašnjih predsjednika i predsjednice HDZ-a, Tomislavu Karamarku nitko iz BiH, kao uostalom ni iz Hrvatske, ne može kazati kako ga je zadužio svojim predanim radom za nj i njegov tim tijekom unutarstranačke kampanje. Nitko mu ne može uvjetovati nikakvo rješenje svojim eventualnim donacijama ili kakvom drugom pomoći pri dolasku na čelo HDZ-a, što je svakako prednost i u odnosu spram javnosti u Hrvatskoj i u BiH, jer će opet biti onih koji bi njegov budući odnos spram Hrvata u BiH pod svaku cijenu „kanalizirali" i „zaoglavili" u postojeću matricu suprotstavljenih i medijski napumpavanih različitosti pristupa rješavanju nacionalnog pitanja Hrvata u BiH između prvog hrvatskog predsjednika dr. F. Tuđmana i sada umirovljenog ali ne i umirenog S. Mesića. Sukladno takvim determinantama kako ih postavlaju I. Banac, D. Gjenero i bošnjački mediji, Karamarko bi bio samo derivat Mesićeve politike spram BiH. Namjerno zanemaruju ili zaboravljaju dvije bitno različite odrednice koje Karamarka čine slobodnim u odnosu na S. Mesića, u konačnici i u odnosu na F. Tuđmana. To su hercegovački iseljenički financijski krugovi koje mediji pripisuju Tuđmanu i moćni bošnjački Mesićevi prijatelji (iz BiH, RH i svijeta) koji su ga zadužili u njegovoj prvoj predsjedničkoj kampanji. Istina je da je tu kampanju vodio upravo Karamarko. Ali to nije nikakav argument u prilog njegove buduće eventualne mesićevske politike spram BiH. Dapače, to je bilo ogromno iskustvo iz kojeg je Karamarko očito izvukao pouke kako se uspješno pripremiti za dolazak na čelo stranke, a sutra i na čelo hrvatske Vlade ili države, a da se ne upadne ni u čiju mrežu sumnjivih financijskih izvora. Ivo Sanader se u BiH doslovce „ušuljao na prstima, kao tat po noći" preko Hercegovine i barba Luke (Ljubuški, Livno pa Mostar, na koncu i Široki Brijeg), a Jadranku Kosor nikad nitko nije ozbiljno shvaćao ni u Bosni ni u Hercegovini.

Odgovarajući onima koji su me pitali zašto sam se odmah početkom ove 2012. godine, prije službenog početka unutarstranačke kampanje, javno i jasno opredjelio za T. Karamarka, rekao sam da su me njegovi najbliži suradnici Milijan Brkić i Davorka Bošnjak, kasnije svojim potezima i sam Karamarko, uvjerili da će Karamarko više lijevom rukom pisati udesno nego svi dosadašnji „desničari" u HDZ-u, te da će se između ostalog, predano i savjesno, ničim opterećen, snažno zalagati za konačno pravedno rješenje nacionalnog pitanja Hrvata u BiH. Siguran sam stoga da će Karamarko, oslonjen isključivo na jasne kriterije odabira, u nacionalni Odbor za iseljeništvo ili možda posebno za BiH, kao i u Predsjedništvo HDZ-a, znati izabrati najbolje osobe koje tu i takvu poziciju ne će zlorabiti za vlastite probitke nego će umjeti i htjeti pomoći Karamarku pronaći put do ostvarenja tog cilja. Pri tomu valja voditi računa o činjenici da su recimo prva tri predsjednika HDZ-a BiH: Perinović, Kljujić i Brkić birani na nagovor i sugestiju tada utjecajnih fratara i svjetovnih svećenika, od kojih se neki gorko kaju zbog tog i takvog miješanja u politiku. Svakako je dobro čuti mišljenje svih pet biskupa i obojice provincijala iz Bosne i iz Hercegovine, ali već znamo da ni oni sami ne mogu lako postići koncenzus o takvim pitanjima i pojedincima, jer su na koncu i oni sami samo građani i birači kad je riječ o politici. Ništa više i ništa manje.

Kadrovska politika je kraljica na kompliciranoj šahovskoj ploči političke prakse i pragme. Po njoj ćemo prosuđivati i novog predsjednika HDZ-a. Nadam se da će se pokazati i dokazati kao čovjek od riječi, političar sa stavom i vizijom, te da će racionalno pristupiti strpljivom i ustrajnom jačanju nacionalne pozicije Hrvata u BiH do konačnog pravednog, dugoročno održivog rješenja, koje ne će, ne treba i ne može biti na štetu druga dva naroda u BiH.