Fra Dado Milas: Tko je i zašto ubio ČOVJEKA?

Stjepan je bio svjedok Isusa iz Nazareta i svega onoga što je Isus govorio. Neki Židovi koju su sebe smatrali pobožnijima od ostalih smatrali su da Isus nastupa pod utjecajem demona te su prezirali i njega i sve one koji su ga slijedili. Jedan od njegovih sljedbenika bio je Stjepan.

Riječ je o čovjeku koji se nije bojao istine. Vrhunac koji je izazvao provalu bijesa ultra-pobožnih Židova i njihovo kamenovanje bile su Stjepanove riječi: "Ljudi tvrde šije, neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se uvijek opirete Duhu Svetome! Kako očevi vaši tako i vi! Koga od proroka nisu progonili očevi vaši? Poubijali su one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika, koga vi sad već izdadoste i ubiste, vi baš koji ste primili Zakon preko anđela, ali ga niste vršili". Ove su Stjepanove riječi su samo nastavak onih riječi koje su Čovjeka i dovele do križa. Stjepan je nastradao zbog istine. Zanimljivo je primijetiti da Stjepana nisu ubili bezbožnici, ateisti i masoni, nego samouvjereni i bahati vjernici, oni koji su smatrali da su uhvatili Boga za bradu, kojima je zloupotrebljena religija bila sredstvo zastrašivanja i političke moći. Stjepan, poput svog Učitelja, beskompromisno razotkriva izopačenost umišljenih vjerskih poglava koji su licemjerno dizali spomenike prorocima koje su ubili njihovi očevi dok, oni, njihovi sinovi, i sami ponavljaju istu stvar te ubijaju Isusa iz Nazareta, „pijanca i proždrljivca, lažnog proroka koji nastupa pod demonskim okriljem" (tipične reakcije prepobožnih Židova na Isusa iz Nazareta).

Ali, što mi imamo s ovim? Ipak slavimo Božić. Romantika, veselje, radost, sarma, petarde, _____ (slobodno ubaci nešto komercijalno). Odakle sad krv? Zašto kvariti Božić teškim temama? Zato što je smisao Božića da Bog nama ljudima (još jednom) pokaže kako to mi zaista trebamo živjeti; da budemo originalna Božja stvorenja, a ne jeftine kopije i lažnjaci. Teška je to i zahtjevna rabota, ali se isplati. No, što se tiče Stjepana... Događaju li se i danas slične stvari? Danas je u našoj društveno-političkoj situaciji jedan od cjenjenijih i boljih „poslova" neprestano građenje spomenika, preuveličavanje broja žrtava i mučenika, veličanje svojih stadalnika i „nevjernička" sljepoća za stradanje drugih. Pogotovo onih koji su druge nacionalnosti i druge vjeroispovijesti.

Na umu mi je posljednji rat, čiji plamen još uvijek tinja u sva tri tabora: ne postoje žrtve drugog naroda. Ne postoje nevine žrtve s druge strane. Svi smo više manje usmjereni na sebe. I samo vidimo svoje gubitke. Pa i kad govorimo o svojim mučenicima, uvijek se više naglašava zloća neprijatelja nego svjedočki život žrtava i opraštanje neprijateljima. Jedna od najglasnijih parola na sličnim obljetnicama glasi: „Neka se nikad ne zaboravi!" Ali, može li se uopće živjeti opterećen teretom prošlosti? Možemo li uopće svoju blagoslovljenu i sretnu budućnost graditi na prokletstvu prošlosti? Koja je Isusova novost? Poziv na opraštanje neprijateljima. To je temeljna poruka njegova života i smrti na križu i to je zapravo i posljednja Stjepanova misao. No, zanimljivo je da se danas opraštanje neprijatelju shvaća kao slabost, povlačenje i kukavičluk. Zlo drugih ne treba skrivati. Ne treba se sramiti svojih mučenika.

Ali, prije svega, ne smijemo zaboraviti vlastito zlo i na činjenicu da su i Isusa i Stjepana ubili „njihovi", oni koji su sebe smatrali „boljim i pravednijim od ostalih", oni koji su smatrali da svojim „domoljubljnim činom" štite svoj narod od propasti, oni koji su svoje zlo pravdali tuđim zlom. Posljednja Stjepanova misao bila je: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh." Oprostiti neprijateljima ne znači sakriti istinu, nikome se ne zamjeriti ili se povući u šutnju, nego nasljedovati Isusa iz Nazareta koji ne samo u teoriji nego i u praksi potvrđuje da se preporod naših života ne događa u zlopamćenju, nego da se novi život rađa u priznavanju svoje grešnosti i, što je zapravo i najteže, u opraštanju.

Piše: Fra Dado Milas/HERCEGOVINA.info