Fra Dado Milas: Siromašni nemaju svoga imena

Dvojica muškarac u današnjem evanđelju gledaju jednu ženu raspuštene kose, što je u ono vrijeme značilo raspuštenost, promiskuitet - javni grijeh. Gledaju je obojica i jedan vidi iskvarenu grešnicu, a drugi vidi ljudsko biće potrebno ljubavi.
Isto kao što kipar u svakoj gromadi kamena vidi potencijalnu skulpturu, tako i Isus u svakom ljudskom biću vidi Božju sliku. I samo jedan čin kajanja obnavlja ovu Božju sliku u svakom od nas.

Piše: Fra Dado Milas/HERCEGOVINA.info

Dakle, u priči imamo tri lika. Isusa, farizeja i ženu. Zanimljivo je da Farizej u ovoj priči ima svoje ime. Ali žena nema dostojanstvo svog imena. Njoj se uopće ne daje ime. Neimenovana žena, ona je jedna od onih anonimnih i malih ljudi koji su heroji i heroine svojih života.

Obespravljenost i razapetost ljudi i naroda jest znak našega vremena na koji trebamo obratiti pozornost. Riječ je o ljudima koji ne smiju postojati u javnosti. Riječ je o ljudima koji ne smiju imati glasa, jer kad bi oni progovorili - stvari bi se morale drastično mijenjati.

Dopustite da navedem jedan primjer, koliko god bio pojednostavljen. Građani SAD-a "postoje" odnosno "jesu". To se pokazuje, među ostalim, u činjenici da "imaju kalendar": kod njih postoji 11. rujna. Rušenje Blizanaca u New Yorku. To je za današnji svijet nešto itekako stvarno. Taj se dan svake godine obilježava s posebnom pažnjom i komemoracijom. Spomen na 11. rujna, bez ikakva sumnje, postoji s punim pravom, i to mu nitko ne može osporiti, ali, s druge strane, 7. listopada ne postoji. A to je dan kad je SAD bombardirao Afganistan i skoro ga sravnio sa zemljom. Ali kod Amerikanaca taj dan ne postoji, jer su ubijeni neki tamo nebitni ljudi. Dakle, 11. rujna je tragičan događaj kojeg treba razglasiti po svim medijima, a 7. listopada je dan koji ne smije postojati. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i siromašni nemaju svog kalendara. Posrijedi je, dakle, šutnja pred stvarnošću onih koji su obespravljeni i nebitni. Ovome treba dodati i naša svakodnevna zanemarivanja koja su se preobrazila u našu drugu narav. Sirotinja se zapravo sastoji od onih ljudi koji „ne postoje". Kad je riječ o njima, zaborav je posve prirodna stvar.

Obratimo također pozornost i na djecu s posebnim potrebama. Po zakonu mora postojati dodatni učitelj za takvu djecu, ali ne postoji stavka u budžetu za plaćanje tih učitelja. Roditelji moraju sami plaćati učitelje ili slati djecu u specijalnu školu, neovisno o tome koja je posebna potreba u pitanju. Briga za ovakvo što je zakonski zagarantirana, ali u praksi zapravo i ne postoji. Da nema Caritasovih centara, djeca bi bila prepuštena na skrb roditeljima, jer javnih centara nema. Kad je riječ o kategoriji „obespravljenosti", možemo slobodno govoriti i o položaju radnika koji rade za privatnike, koji se slobodno i bez ikakvih uvijanja mogu nazvati modernim robovima, jer njih nitko ne može zaštiti od samovolje i obijesti privatnika.

Naše društvo je okrutno društvo. Ono je okrutno s obzirom na svu patnju koju je prouzrokovalo među potlačenima i s obzirom na bezosjećajnost koju to društvo pokazuje prema toj patnji koju je samo izazvalo. Ali očito u nama ponekad postoji snažna potreba da se odupremo „prepoznavanju znakova vremena". Ne vidimo zdravim očima, znao je upozoriti Isus. Zbog čega? Upravo zbog toga što je našoj ljudskoj naravi lakše živjeti kao da ne vidimo, kao da ne razumijemo, kao da ne znamo. Jer priznanje da vidimo, znamo, razumijemo, obvezuje nas na djelovanje. Odbijajući prepoznati znakove vremena mi se štitimo od obveze djelovanja.
Dati obespravljenima vlastito ime znači omogućiti im pravo postojanje ili, bolje rečeno, dozvati ih u postojanje, kao što nam poručuje Knjiga postanka.

Ova žena iz današnjeg evanđelja ne samo da nije imala svog imena, nego je također bila odbačena te se nalazila na društvenoj margini. Ne znam baš kojoj bi ženi bio kompliment da je netko nazove prostitutkom ili ženom sumnjiva morala. I, što je najzanimljivije, ovu su ženu odbacili upravo oni koji su sebe smatrali pravovjernima. Šimun, kao i svi farizeji, uvjeren je da sve dobro radi, pogotovo da dobro i ispravno vjeruje, za razliku od mnogih grešnika. Ali Ljubav je pravi znak razlikovanja između autentičnosti i farizejštine. A to i jest najveća muka. Tu je vrhunac naših ljudskih razlikovanja. Šimun je nesposoban ili se onesposobio za ljubav da bi primijetio ovu ženu koju je unaprijed osudio i njezinu ljubav.
Slično i redovito događa se svima nama, pogotovo religioznima, pravovjernima (farizejima). Usuđujemo li se krenuti dalje? Isus priča Šimunu priču o dužnicima, i ta se priča odnosi na sve farizeje. Poruka priče je da zahvalnost mora biti veća od strane onog dužnika koji je više dugovao. Isus govori Šimunu kako mu kao gostu nije učinio ni ono što je bio dužan učiniti, a žena nije Isusu ništa dugovala, a toliku mu je pažnju i ljubav posvetila. Zli ljudi zaborave često svoje dužnosti, dok druge progone do u sitnicu.

Zapitajmo se na koncu: gdje mi stojimo u ovoj priči?
Jesam li ja onaj koji osuđuje druge, onaj koji širi tračeve i skandale i onaj koji druge trpa u negativne rubrike?

Jesam li ja onaj drugima otuđe njihova prava? Jesam li ja onaj koji se pravda činjenicom „pa svi tako čine, što ne bih i ja?"?

Jesam li ja ona bezosjećajna i hladna osoba koja s visine gleda na ostale?
Ili sam grešnik koji će zauvijek biti zahvalan Bogu zbog njegovih dobročinstava?