Fra Dado Milas : Paco i siromasi

...srednjih godina (ili ga je možda Život prije vremena učinio starijim nego što jest) koji je igrao onako kako je Ljepotica svirala. Ljepotica je bila klasična španjolska crnka: vitka stasa i tamnih očiju, piercing n nosu i tetovaža na leđima. Čovječuljak je ostavljao dojam tipičnog kmeta iz španjolskih sapunica.

Autor: Fra Dado Milas Photo: Fra Dado Milas/dnevno.ba

U dva dana pregazili smo 65 kilometara: od Uterge do Estelle 34 i od Estelle do Torres del Rija 31. Definitivno, po kilometraži, jedna od težih dionica puta. U Utergi smo naletjeli na fantastičan"albergue" (prenoćište) s odličnom hranom i jako ljubaznom domaćicom. Buđenje u Utergi je bilo jedno od najtežih do sada. Zahvaljujući Aristotelu (op. jedan Francuz kojeg smo prozvali kodnimimenom Aristotel zato što je čitao - Sokrata), koji je cijelu noć buncao i galamio u snu, ustao sam u 4.30. Vidno nenaspavan i svjestan da taj dan opet treba prijeći 30-ak km, skočio sam s kreveta na kat, došao pred prljavo ogledalo u WC-u, pogledao čovjeka umorna lica koji je stajao s druge
strane i rekao: "Ovo nije normalno. Ovo je samoubojstvo." Inače, na El caminu mi najteže padaju rana jutra (oko 5-6) i dosadne večeri (oko 22.00). Ham zorom smo doslovno pregazili Obanos i Puente La Reinu. Gradić Puente La Reina je svoje ime ("Kraljičin most") dobio po mostu kojeg je u 11. stoljeću za hodočasnike sagradila gospođa Mayor de Navarra.

Zanimljivo je da je ovaj gradić već u 12. stoljeću bio etnički podijeljen na francuski, baskijski, židovski i španjolski distrikt. Nakon relativno kratkog predaha u "entitetskom" gradiću, nastavili smo dalje kroz Maneru, Cirauqui, Lorcu, Villatuertu i došli u Estellu, naše odredište. Budući da sam nakon 30-ak km po španjolskom zvizdanu bio fizički preumoran, nisam baš bio sposoban za detaljniji obilazak Estelle.

Nakon (još jednog) ranog buđenja, zaputili smo se iz Estelle prema 30-ak km udaljenom Torres del Riju. Na putu smo prošli Ayegui, Villamayor, Los Arcos i Sansol. Primijetio sam kako su španjolska sela tako lijepa, a tako sablasno pusta. Čini mi se (za sad) kao da su sva ova sela muzejii svojevrsne servisne stanice podređene hodočasnicima. Nijedno selo kroz koje smo prošli na ovoj dionici nema djece, nema auta, nema običnih stanovnika - samo putnici hodočasnici.

Na ulazu u Torres del Rio naletjeli smo na reklamu jednog prenoćišta s bazenom. Kad smo došli na samo mjesto, primijetili smo da je spomenuti bazen veći na slici nego u stvarnosti, ali to nas nije spriječili da se po onom zvizdanu malo bućnemo i rashladimo. Famozni bazen je jedina činjenica vrijedna spomena u tom prenoćištu s previše ljudi, a premalo raspoloživih utičnica.

No, jedna me stvar ipak zaintrigirala: napucana španjolska konobarica u kafiću ispod prenoćišta i maleni crnomanjasti čovječuljak srednjih godina (ili ga je možda Život prije vremena učinio starijim nego što jest) koji je igrao onako kako je Ljepotica svirala. Ljepotica je bila klasična španjolska crnka: vitka stasa i tamnih očiju, piercing n nosu i tetovaža na leđima. Čovječuljak je ostavljao dojam tipičnog kmeta iz španjolskih sapunica. Uglavnom, Ljepotica okom, on skokom.
Nestalo mlijeka, diže se Paco (tako sam ga u svojoj glavi nazvao) i trči po mlijeko, a Ljepotica lijepo sjedi i uživa. Prvo sam mislio da je Paco konobar, ali kad sam vidio da plaća piće koje je Ljepotica donijela sebi i njemu, odustao sam od te pomisli. Nakon što se Gazda pošteno istresao na Ljepoticu zbog njenog očitog konobarskog nemara, što me nostalgično podsjetilo na Mostar i tamošnju neprikosnovenu konobarsku ljubaznost. Paco je bio taj koji je odmah otrčao utješiti je. Teško je bilo ne uočiti Pacov nesretno zaljubljeni pogled. Taj se pogled još više produbio kad je nakon 15-ak minuta lokalni frajer s crvenim Audijem pokupio Ljepoticu i jasno dao do znanja da mu ona nije sestra ili prijateljica.

Nešto sam se uhvatio u razmišljanju. Paco je bio siromah. I po svojoj vanjštini i po svom stavu. U svakoj okolini uvijek je bilo siromaha, koji su sve bilo prokockali ili propili, ili su jednostavno tako, po svojoj prirodi, siromasi. Govorim "po prirodi"' jer stvarno posvuda u našem narodu, u bilo kakvim uvjetima, u bilo kakvim prilikama, uvijek postoje i postojat će neke čudne ličnosti, krotke, podatne i nerijetko vrlo marljive, ali kojima je nekako sama sudbina odredila da za vječna vremena ostanu siromasi. Oni su uvijek samci, uvijek su naoko nekako odbačeni i nečim potišteni i uvijek su nekome na usluzi, uvijek za nekoga tamo trčkaraju, obično za one kojima se dive ili od kojih nešto potajno žele bojeći se to na glas izreći. Čini se kao da je svaka inicijativa i svaki
početak - za njih muka i nevolja. Kao da su se rodili pod uvjetom da sami nikad ništa ne započinju nego da uvijek služe drugima, da ne žive po svojoj volji nego da plešu kako drugi sviraju; njihovo je samo izvršavati tuđe želje. I, na kraju svega, nikakve ih okolnosti, nikakve promjene ne mogu obogatiti. Oni su uvijek siromasi. Ne znaju, a i ne žele drugačije. Nisu ni svjesni vlastite nesvijesti.

Primijetio sam da takvih ličnosti ima ne samo u narodu nego i u svim društvenim staležima,strankama iliti, bolje rečeno, partijama i udruženjima.

Osobina je ovih ljudi - uništavati svoju ličnost uvijek, svagdje i gotovo pred svima, a u općimstvarima igrati ne drugorazrednu nego čak i trećerazrednu ulogu. Sve je to kod njih tako već po prirodi.

Paco je naručio točeni San Miguel i zapalio jeftinu cigaretu. Njegov se svijet odjednom i to ne baš iznenađujuće pretočio u te sitne kvazi-ideale. Zamislio se, ne bez primjese onog zluradog osjećaja koji ponekad dovodi do potrebe da čovjek namjerno dira svoju ranu, kao da želi uživati u svojoj boli, kao da se u spoznaji veličine vlastite nesreće zapravo krije neka naslada.