Fra Dado Milas: Kap ili slap?

...neke svoje odnose: prema siromašnima, prema vlastima i prema bogatstvu - i to sve u svjetlu onog najvažnijeg odnosa, odnosa prema Bogu: Bogu koji je, kako to kaže Amos, pravedan, Bogu koji je, kako to kaže Pavao, iznad svake zemaljske vlasti i s kojim nas veže jedini istinski posrednik, čovjek - Isus iz Nazareta.

Piše: Fra Dado Milas/HERCEGOVINA.info

Direktni Amos, prorok koji nije mario za taktičnost u iznošenju istine, razotkriva društveni kriminal onih koji čekaju da prođe subota, dan Gospodnji, da bi mogli varati u svojim poslovima, bogatiti se na nevolji siromaha, da siromašne mogu kupiti za obične sandale da im ovi budu robovi i najamnici. Vidite li ikakvu usporedbu s našim vremenom danas? Kod nas, naime, postoji određen broj onih ljudi koji su pokrenuli privatne firme. Koji za minimalac zapošljavaju one ljude koji nemaju drugog izbora. I iskorištavaju ih na sve moguće načine. Drže ih na poslu i po 15 sati dnevno. Maltretiraju ih i fizički i psihički, i ako se netko usudi usprotiviti takvom robovlasničkom sistemu, dobiva otkaz i kreće u potragu za drugim robovlasničkim privatnikom koji će ga zaposliti za minimalac i maksimalno iskorištavati. Takvi ljudi ne znaju da je uskraćivanje i zlostavljanje svojih radnika teški i u nebo vapijući grijeh kojem, da se tako izrazim, nisu ni do koljena neki "obični" grijesi kao što su psovka, ogovaranje, seksualni prijestupi i sl.

Dolazimo sad do Evanđelja. Kod nas je još uvijek u podsvijesti prisutna slika Isusa iz Nazareta kao nekog finog, ušminkanog sveca koji nikad u životu nije povisio glas. Ali Isus nije bio mimoza. Isus nije bio nekakva anemična sveta sličica koji bi gledao svoja posla ne opterećujući se društvenim problemima. Nije bio nikakav apolitični duhovnik i ekstravagantni čudotvorac koji bi s vremena na vrijeme izišao iz svoje duhovne (župske / samostanske / biskupske) sigurnosti među svijet i malene ljude hranio jelom od kojeg su oni još više gladnili. Nije bio nikakav putujući propovjednik koji bi po ulicama, trgovima ili kavanama zabavljao sebi slične finim rečenicama, i koji bi na koncu redovito pobjegao kad bi prigustilo. On nije bio imun na društvenu marginalizaciju siromašnih i obespravljenih. Isus nikad nije podržavao društvenu nepravdu, nikad se nije ulizivao političarima i inim poglavarima.

Isus ne trči za vlašću ili nekakvim pozicijama, ali neodgodivo traži preobrazbu ljudskoga srca i ,prije svega, preobrazbu svih grešnih društvenih odnosa, kako političkih, tako religijskih, iz perspektive jednakosti i bratstva Božje djece, neovisno o religijskoj i nacionalnoj, pa čak i plemenskoj pripadnosti. On daje svoj život za uspostavljanje novih odnosa, za uspostavljanje onoga što je nazivao - Božjim kraljevstvom.

I tako Isus u ovotjednom Evanđelju kaže: "I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?". Riječ je o tako poznatom ponašanju nas ljudi. Naša sredina obliuje onim ljudima koji su pošteni samo onda kad ih se promatra, onim ljudima koji od javnog dobra, od tuđega, od darovanog stvaraju svoj bogatstvo. Ovaj posljedni rat im je došao kao dimna bomba u čijem su dimu uspjeli sebi prisvojiti sve ono što je bilo zajedničko. Ovaj jedan opljačka sve živo po gradu i ne diraju. Ovaj drugi privatizira jednu veliku firmu za jednu marku i nakon godinu dana cijeli kompleks rasproda za par milijuna maraka, a da nitko nije prstom maknuo. S druge strane, obični čovjek ne plati kaznu za parkiranje i zbog toga ne može prijeći granicu da bi otišao na more.

Kod nas je mnogo onih koji se prema tuđem (odnosno zajedničkom) ponašaju ne kao savjesni i odgovorni upravitelji nego kao silnici i lopovi. Čitave firme, zajednice pa i cijela država velikim dijelom počivaju na pljački i nepoštenom upravljanju dobrima, na mafijašenju i krađi zajedničkoga (najčešće sirotinjskoga) dobra. Čini se da se promijenio čak odnos prema tuđem i u onom najmanjem /prije se kao znak karaktera mjerilo koliko čovjek pazi na tuđe stvari, na posuđeni alat i sl./. Tuđe se, međutim, danas olako posvaja, do mjere da su se stvari drugih, da su čitavi posjedi, mjesta, pokrajine i entiteti nastali na pljački i otimačini tuđega. Ni vjernici nisu na to imuni. I religijske zajednice sudjeluju u otimačini tuđega, čak i tuđih svetih mjesta.
Ajmo biti realni na trenutak. Naša povijest nije slavna kako mi često znamo reći. Naša povijest je povijest pljačke, ubijanja i progona zbog osvajanja i bogaćenja.
Isus završava svoje upute učenicima otklanjanjem svake dileme: nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ali čovjek je u stalnoj dilemi koga izabrati: Boga ili bogatstvo. To su dvojica čovjekovih najčešćih gospodara. Jer bogatstvo je, ruku na srce, opipljiva sigurnost. Bog je sigurnost posve druge vrste. Ako bismo dosljedno izvodili zaključak iz ove Isusove opomene, usudili bismo se reći da je i među vjernicima mnogo više onih trče za bogatstvom, a bježe od Boga.

Možda nam teško pada ova riječ, ali ako iskrenije i poniznije zavirimo u svoje srce i u svoje odnose, vidjet ćemo što to i koliko toga uopće radimo poradi stjecanja bogatstva i svega što je s njime povezano: slava, ugled, moć..., a što poradi Boga i bližnjih.

Vidjet ćemo koliko je naših prizemnih ciljeva, motiva i poslova neljudski i nevjernički pokriveno vjerom u Boga i lažnom pobožnošću.
Završit ću ove svoje misli s jednim stihom iz pjesme Prljavog kazališta "Brane srušit ću sve" koji kaže: "I neću biti kap, kad mogu biti slap."
Zapitaj se iskreno... Jesi li u svom životu, u svom društvu i u svom gradu: kap ili slap?