DVA DESETLJEĆA U JEDNOM MJESECU Prevareni, prodani, izdani, ostavljeni

Zato će ona ostati u povijesti upamćena kao godina skidanja mrene s očiju. Godina koja nam je vratila u lice svu poraznost svih politika od početka 2000-ih do danas i ošamarila nas po sred lica. Godina koja nam je definitivno dala do znanja kako smo prevareni, prodani, izdani i na kraju ostavljeni.

Retrospektiva

U masi izvađenih Tuđmanovih citata koji kolaju ovih dana po društvenim mrežama, jednog nema nigdje. Dana 28.05.1991. bila je povijesna smotra ZNG-a na stadionu NK Zagreb. Prije same smotre, Tuđman je s delegacijom obilazio vojnike i prije pozdrava pitao ih ponaosob njih nekolicinu od kuda dolaze. Kada su oni krenuli redom spominjati imena mjesta iz Hercegovine, on upita „Ima li itko da nije iz Hercegovine?". Javio se neki Varaždinac, rekavši kako je on iz Varaždina, ali mu je otac iz Viteza, tako da ima i Bosanaca. Prvi zapovjednik specijalne policije MUP-a, Marko Lukić, koji je u biti ovo u više navrata i pripovijedao, tada je predsjedniku podnio izvješće kako „skoro trećinu vojnika na smotri čine Hercegovci, a njih skoro još toliko koji vode porijeklo od tamo". Prije nekoliko dana bio sam u društvu jednog zaboravljenog heroja i višestruko ranjavanog invalida Domovinskog rata iz Busovače, koji je obišao gotovo sve bojišnice od Vukovara, do Prevlake, pa kasnije od Mostara do Središnje Bosne. Danas, kada praktično jedva preživljava, upitah ga samo „zašto". Odgovori mi „a za Hrvatsku, a za šta drugo?"

Godine 1994., ponajviše na nagovor ekipe oko Mate Granića, osobnog liječnika predsjednice Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Milke Planinc i, po svjedočenju više ljudi, jugoslavenskom lobisti s početka 80.-ih pri UN-u, Hrvati u BiH su se odrekli Herceg-Bosne, nauštrb Federacije BiH i konfederacije sa Hrvatskom. „Samo da se rat završi, pa ćemo onda se dogovarati" reče Granić. Rat završio, mi se ne dogovorišmo, a od konfederacije sa Hrvatskom ostade mrtvo slovo na washingtonskom papiru.

Onda je u neka doba došao poziv iz Haaga, rekoše „idite vi, vi ste se branili, istina će vas osloboditi, imate našu podršku". S pjesmom na usnama naši otiđoše, a onda na nagovor Josipa Perkovića, Gojko Šušak izuzima Zvonimira Hodaka iz obrane generala Blaškića, a umjesto njega šalje Antu Nobila, što je bio „nulti trenutak" te „iskrene podrške". Kako su nas kasnije stajali pokazao je predsjednik države koji je probirao dokumente za potrebe tužiteljstva, lažno svjedočio i sa svojom ekipom iz vlade premijera krivotvorio dokumente kako bi na kraju ispalo kako se nismo branili, nego agresivno napadali i kako nema te istine dovoljno jake koja bi te mogla osloboditi, jer si osuđen u trenutku kada si stupio nogom na nizozemsko tlo.

Na kraju, u onoj ispijenoj bočici bila je zadnja nada da se konačno uvidi pogubnost svih politika zadnja dva desetljeća. Da se uvidi kako se nešto drastično mora raditi ukoliko se želi kulturološki, demografski i nacionalni opstanak Hrvata u BiH. Umjesto katarze, dobili smo „dijelom neslaganje sa presudom" i „konstantnu brigu za Hrvate u BiH, evo poslali smo poruke prema kazalištu, zdravstvu i drugim institucijama".
Mudžahedini koji su ritualno ubijali i masakrirali, u biti su ritualno oslobađali. Nalogodavci, zapovjednici i većina izvršitelja najgnusnijih zločina nad Hrvatima, ugledni su građani. Hrvati, ostavljeni na milost samima sebi i svojim beskičmenjačkim poltronima, ostadoše na vjetrometini. Lagan plijen za sve vrste grabežljivaca.

Cijela godina stala u mjesec dana

Prije mjesec dana dogodio se čin kojeg, evo, u razmaku od toliko dana sebi racionalno ne mogu objasniti. Jedan od malobrojnih bolnih životnih trenutaka kojima protok vremena ne pomaže da ih se preboli. Nakon svega što se dogodilo u haškoj sudnici i izjava u medijima, tih dana dao sam jednu procjenu: u roku od mjesec dana nitko od ovih „domoljuba" koji nas vode neće se ni spomenuti generala Praljka niti svega onog što je u periodu od 13 godina prethodilo tragičnoj završnici. I nisam bio u pravu. Naime, već nakon tjedan do deset dana, vratili smo se u bruxellske tekovine. I Plenković, i Grabar Kitarović, kao i Čović: imaju osobne stavove, ali „poštuju sve ono što je izrečeno u Haagu" i nakon toga je ta tema stavljena ad acta.

Mučno je bilo gledati umišljenog Plenkovića kako u Mostaru govori „kako se ne slaže s dijelom presude, ali je mora poštovati, jer je Hrvatska članica EU i UN-a" i kako mu Čović i ostali hrvatski dužnosnici revno aplaudiraju na tome. Još mučnije je bilo gledati predsjednicu RH Grabar Kitarović kako u UN-u, nakon što ju je Brammertz nazvao predsjednicom Srbije, ne iskorištava prisutnost cijele posade političkog suda iz Haaga, te im u lice ne istrese eklatantna kršenja ljudskih prava, kršenja međunarodnog prava o pravnom postupku (budući da je cijelo vrijeme tužiteljstvo tretirano kao dio suda, a obrane remetilački faktor), mijenjanje pravila suda u tijeku postupka, ne priznavanja dokaza i onemogućavanje svjedočenja, pa i dizanje optužnica protiv ljudi, poput Stipe Alilovića, koji su za vrijeme zločina i sukoba već mjesecima živjeli u inozemstvu (čovjek napustio BiH u siječnju 1992., optužen za zločin u Ahmićima koji se dogodio 16.04.1993.). Vjerojatno na nagovor savjetnika poput Mate Granića, umjesto državničkog govora održanog netom nakon presude, u Vijeću Sigurnosti serviran je čaj od kamilice.

I tako je u ovih malo više od mjesec dana stala ne samo cijela godina, nego dva desetljeća. Prevareni 1991. da se borimo i za svoj dom, prodani 1994. za konfederaciju koje nikad nije bilo, izdani početkom 2000-ih i konačno, pretočeni u bočicu otrova, ostavljeni na milost i nemilost hijenama.

Što se tiče Hrvata iz BiH, ništa od ovoga se ne bi dogodilo da smo imali na čelu ljude s vizijom, vođene idealima, a ne novcima. Nismo ih imali tada, kao što ih nemamo ni sada. Tek kad mi shvatimo kako su najgore hijene one „naše", domaće, hrvatske, po potrebi herceg-bosanske, koje nas skoro 20 godina glođu uvijek istim pričama, a njihova politika je samo pitanje cijene znat ćemo hoće li 2018. biti uistinu sretna ili ne.

Slaven Raguž Dnevnik.ba