Darko Juka: Iritaciju zagrebačkoga oslobođenja/pada morao sam počešati!
Užasnut pratim koja sve imena, obilježena i ovim i onim vojničkim i ideološkim znakovljem (prošlosti), pojedine javne osobe u Hrvatskoj danas uzdižu na razinu nacionalnoga štovanja, imenujući ih - izvan svake granice uljudbenoga uzusa - pretečama suvremene hrvatske državnosti i suverenosti i time pod njihove čizme bacajući žrtvu svih onih tisuća palih hrvatskih branitelja s krvavoga izmaka prošloga stoljeća...
Piše: Darko Juka
Čini mi se kako, a ovo pišem uistinu oslobođen svake ironije, ponajveće izljeve isključivosti, ostrašćene nedoličnosti, divljenja degutantnoj totalitarnosti, iživljavanja nad spomenom ubijenima, čak i krajnje zastrašujuće osobne pripravnosti na hladne likvidacije (u nekim novim uvjetima civilizacijskoga sumraka) osjećam na uznemirujuće visokim društvenim i političkim ljestvicama, bez obzira na krila s kojih dolaze. Pod snažnim sam uvjerenjem kako ovaj svjetonazorski fašizam i s jednoga i s drugoga krila, ako mu se ponovno ukažu prostor i vrijeme, ne će prezati čak niti od onoga od čega su možda prezali ostarjeli koljači sa stratišta čovještva...
Obiteljske me poveznice spajaju i s jednom i s drugom zaraćenom stranom Drugoga svjetskoga rata pod ovim našim nebom, ali me ne spajaju s neljudima niti s jedne od tih dvaju strana! Osim obiteljskih, zabilježio sam više svjedočanstva i drugih preživjelih svjedoka toga (vremenski, ali zbilja ne i ideološki) minuloga doba, prepoznavši uzorak koji se, nepogrješivo, ponavlja: Opasan postotak društveno uzdignutih, visoko obrazovanih figura odlikuju isključivost i crno-bijeli pogled na najteža minula doba naše povijest, a ti i takovi uvijek nas izruče novim stratištima razuma i uljudbe, zgarištima svega onoga što jest etičkom i moralnom vertikalom čovječanstva!
Prijepor oko zagrebačkoga oslobođenja/pada nametnuo se kao užasna iritacija koju sam morao počešati, a godišnja blajburška svijeća kao vrijeme nad kojim se imam potrebu iznova pomoliti... Ja sam si davno maknuo okove prethodnih isključivosti, rođenih pod agresorskim granatama, i potom punim plućima udahnuo... Strepim od društveno-uzdignutih koji na izmučena tjelesa, na silovane žene, na spaljene majke i na raspete očeve gledaju kao na ''naše'' i na ''njihove''! Strepim od onih koji nas uvjeravaju kako su nevine egzekutori imali pravo - ubiti! Strepim od onih koji ubijeno dijete nazivaju ''njihovim'', a ne svojim!
Vezani članci