Biti student u Zagrebu

Već su odavno prošle smokve, svit je obra i duvan i grožđe, sada se starice što su još ostale slade šipcima, a dica prolaze pored kuća sa torbama na leđima. Vrime je stalo, kao da se niti jedna kazaljka na satu ne pomiče. A lito ono koda je jučer prošlo i sa sobon ponilo sav onaj svit što je doša sa svih strana svita, onaj svit što je nekoć davno otiša pa se sada vraćaju ko' turisti. No što je sa onima koji tek odlaze na neke druge životne staze?

Piše: Iva Međugorac

Majke ovih dana tamo doli svojim studntima ponosno pakiraju stvari u kufere. Svega pomalo da dici ne zafali, udjeljuju im razne savjete i priporučuju u Božje ruke. Mnogo je onih koji će ostaviti ionako ostavljeni kraj i krenuti put Splita, Osijeka, Sarajeva ili Zagreba kako bi postali studentima. Oni odlaze u život u kojemu ih čeka uspjeh, diploma, oni postaju veliki i biti će nešto od njih razmišljaju mnogi roditelji.

Sjeća se i moja prijateljica Marija toga vremena kada je prvi put pošla u Zagreb , posve sama. Na stanicu je ispratili ćaća, mater, baba i mlađi brat. Otac je ponosno iznosio stvari iz auta na samoprozvanoj stanici na kojoj je čekalo vele svita iz njezinog sela. Zna je ćaća da su naši šoferi dobri di god im mahneš oni će stati, putova čovik više puta s njima već su ga i upoznali, zato je Mariji ponovija više puta:

''Mare ništa se ti ne brini, bude li vozija ovi moj ja ću te priporučit nek malo pogledaju na te i daju ti bolje misto, ma i ako nebude vridi spomenut da ga znan.'' I tako ćaća mahnu autobus stane, iz njega izađe nepoznato mu lice pa reče: '' Nema u ovon prvon mista sačekajte iđe autobus broj dva, a za ubuduće neka mala rezervira.'' Onda ćaća stane grišit na Mariju:'' Sunce ti jeben tvoje što nisi rezervirala, šta me prid sviton sramotiš, da si pošla na vrime kad san ti govorija sad bi već bila gori i spremala se za 'vakultet.'' A Marija sve i da je znala nebi ni stigla rezervirati jer se cijelu noć opraštala sa društvom a cijeli dan sa selom, kao da se više nikada neće vratiti.

Mater je u ruci držala maramicu i brisala suze, a svako malo izvadila bi još koju da se i baba može obrisati. Brat je za to vrime u ruci drža ''mali'' paketić jer je ćaća naredija da se povrće koje su spakovali Mariji da more počastit društvo nesmi nagruvat. Nisu joj tili mećat ni vina ni rakije rekla joj mater: ''Što će ti Mare ti si žensko?'' . U svoj toj strci ugleda ćaća u daljini svitlo i povika: ''Eno ga, autobus!'' iako je Marija duboko u se bi poželjela da ni u njemu nema mista želja joj se nije ostvarila. Dok su ćaća i brat sa vozačem oprezno mećali njezine stvari u autobus mater i baba je izgrliše, a baba joj je tiho napomenula: ''Sinko moj čuvaj se stranjskog svita, droge i auta pazi kako prilaziš cestu veliki su to puteve''. Djevojka se nasmijala babi i koračila u autous, tamo je ćaća uša za njom i posija je na najbolje misto što je moga.

I tako punih kofera i sa težinom u srcu krenula je Marija u novi život. U Zagrebu na kolodvoru dočekao je jedan kolega iz sela koji je prije par godina otiša na studij. Pomoga je Mariji da svoje stvari i paketić zavezan plavom 'kanavom odnese do tramvaja. Onda su neko vrime čekali onaj koji im triba do Novog Zagreba i malog stančića koji su joj roditelji iznajmili jer nije uspjela srediti smještaj u domu. Kako to u Hercegovački studenata obično biva Marija nije imala vrimena da se odmori od puta, stigla je tek razgledati stan, baciti pogled sa prozora i uzet ono šta joj triba jer fakultet počinje za svega dva sata. I tu joj je prijatelj pomoga. Ponvo ju je odveja do tramvaja i pomoga joj doć sve do Pravnog fakulteta. Velika zgrada i ispred nje mnoštvo ljudi, Marija je na trenutak pomislila da je izgubljena i da ona to neće moći, a onda joj se u glavu vratiše svi njeni snovi i maštanja pa ponovi sebi tiho: ''Marija ti to možeš''.

I doista mladić koji ju je pratio puno joj je pomoga objasnio joj je di je kafić u kojen piju kavu, di ima koje predavanje, kakav je koji profesor sve je on to znao jer već dugo studira u toj istoj zgradi na tom istom fakultetu ( čitaj u tom istom kafiću di piju kavu). Marija je požurila na uvodno predavanje, on je morao nekuda ići pa joj je objasnija kako će kući iz njegovih usta zvučalo je vrlo lako: ''Samo priđeš cestu i sidneš na tramvaj''. Nakon što je završilo prvo i posljednje predavanje za taj dan Marija je već upoznala dvije djevojke i sa njima isprobala kavu u tome kafiću. Malo se začudila kad je doša konobar naplatit jer je svaka cura izvadila svoji 10 kuna, misli Marija to ko u nas da svak svakog časti pa onda promisli i izvadi ona svojih 10. Kada je pošla kući sve joj se zaokrenulo. Nije znala di je izašla iz tramvaja ni di da ga čeka, ali nije tila odustati i odma zvati prijatelja nego je pokušala i sila u tramvaj koji vozi u suprotnom smjeru. Kada je svatila da nezna di je panično je počela nazivati ga i objašnjavati mu da je ona kod neke velike zgrade, nakon pola sata razgovora momak se sitija di je i doša po nju. Odveja je ponovo do stana. Tamo je Marija bacila ponovo pogled kroz prozor, već se spuštala noć. Očarala su je svjetla velikog grada, zgrade jedna do druge poput košnica i gomila nepoznatih lica ispod prozora. Bilo je malo strah pa predloži prijatelju da ostane sa njom. Tako je i bilo naručili su pizzu i razgovarali on joj je pričao o gradu, o ljudima o prednostima i manama. S vremenom Marija je postala velika gradska cura odlazila je u šopinge, upoznala nove prijatelje, otkrila mista za izlaske, kina i kazališta. Mater i ćaća redovito su joj slali pare, otkrila je čari švercanja u tramvajima i sukobe sa kontrolorima zbog toga si je dala napravit pokaz. Otkrila je prečice do stana, otkrila di je najbolja studenska menza u nju bi odlazila prid kraj miseca kada bi nestalo para. Inače se kao i većina studenata hranila hrenovkama i to ne onim fensi nego onim jeftinim što ih se vele u jednom pakovanju dobije, a znala je i u kojoj su trgovini najeftinije u toj istoj trgovini kupovala je i vino, a cigare joj je brat sla autobusom nije što su u nas jeftinije nego ona na te navikla.

Studentska hrana brzo joj je dodijala, često je zamišljala tanjir tople babine raštike koja joj je donedavno bila najmrža hrana. U stan joj se doselila i cimerica. Iako je iz početka bila simpatična djevojka često su se svađale, a kako i nebi jedna Zagorka, a druga Hercegovka. Otkrila je Marija da u Zagrebu ima vele naših, odlazila na Hercegovačke večeri, pa čak i na Zagorske kada nije bila u sukobu sa cimericom.Veliki grad za nju je značio velike promjene, novi i drugačiji život ali ipak često joj je falio materin zagrljaj, svađa sa bratom, ćaćino prigovaranje i babini savjeti. I zato su na kalendaru u njenom mobitelu bili označeni svi slobodni dani, praznici i produženi vikendi da može pobjeći babi na raštiku, prijateljima na kavu, materi u zagrljaj. I unatoč svemu što je u gradu našla živjela je za taj povratak.