ANTE LUBURIĆ Naši stari nisu imali lampice na daljinski, ali uz tako malo imali su puno

Tradicionalno, već par Božića napišem par redaka vezanih za blagdane koji nam dolaze. To je neki moj Urbi et Orbi svima vama a ponajviše samom sebi da osjetim da me mozak još dobro služi. Ovo staro računalo već odavno nije upaljeno, već odavno nije napisalo niti jedan redak ali danas treba i mora. 

Za Hercegovina.info piše: Ante Luburić, akademski glumac.

Ovaj Božić je zaista težak. Težak je u smislu da nismo kući. Mjere koje su  donijeli kojekakvi stožeri, kojekakvi znalci odvojiše nas od rodne grude, od roditelja, od najmilijih… Ana i ja se držimo svega onoga što smo radili i kući. Unesemo badnjak iako ga nemamo gdje naložiti. Prisjetimo se svega onoga što je molila baba Zlata, naravno koliko umijemo.  Misli odu na kućni prag, kuću punu ljudi koji čine jednu obitelj, osluškujemo smijeh, razgovor, prisjećamo se.  Iako je svake godine isto, uvijek je drugačije. Misli mi odu i na vrijeme kojega ne poznajem osobno, nego kao razdoblje koje sam istraživao pričajući sa svima onima koji već broje lijepe godine i daleko se sjećaju. 

Zamislite kada vam je kiseli kupus, par komadića mesa i jedan najjednostavniji kolač kraljevska trpeza. I dok su se generacije naših prabaka i pradjedova po svijetu gostile prepelicama, divljom veprovinom i kojekakvim delicijama naši predci su se većinom gostili gladi koji im je servirao goli hercegovački krš, i bili su zadovoljni. Itekako su bili zadovoljni iako su prolazili razne političke torture, glad, nedostatak kiše uvijek su za sve to iskrena i čista srca zahvalili Bogu. Ono što smo mi odavno zaboravili u ovome kako Gospa reče „  milosnom vremenu“. Zaboravili smo zahvaljivati. 

Mi danas ložimo badnjake u suvremene pećnice dok su oni iste ložili u prostoriji u kojoj su jeli, spavali, sušili meso na otvorenoj vatri ognjišta. Zamislite da Vam dim otvorena ognjišta ide u oči a vi ipak kažete hvala. O kako lijepa riječ-hvala.  Naši stari nisu imali lampice na daljinski, nisu imali Djede Božićnjake. Imali su ono što im je priroda dala da se zeleni u prosincu. Bršljanom su kitili suhozide, ovratnike, male prozore. U kuću bi unosili jelu i kitili je suhim smokvama. Darova nije bilo. Dar je bio život a za to opet su zahvaljivali malom Isusu a ne marketinškim trikovima. Molilo se dugo, sve do polaska na polnoćku.  

Najsvetiji dio dana, i doček rođendana maloga Isusa. Pred Euharistijom su imali što reći, što pretresti, za puno toga se pokajati ali sve to ponizno. Ponizniji su i manji bili od magarca koji se našao u onoj štali svete Betlehemske noći. Iza mise i sve do početka nove godine čula se molitva, pjesma, ganga, bećarac, kolo…. O milosnoga vremena. Uz tako malo imati tako puno. 

Postoji jedan običaj u Indiji vezan za pogreb. Ujutro se naloži vatra i kada dosegne svoju jačinu na nju se položi mrtvac. Ta jačina vatre je tolika da polako spaljuje tijelo. Cijeli dan traje obred i cijeli dan rodbina i prijatelji stoje i razmišljaju o dobrim i lošim stvarima pokojnika. Kada pokupe pepeo svi mu oproste i zahvale te pepeo puste u rijeku. Zaista, mi živi ponekada u ovome vremenu moramo se  „zapaliti“ te razmišljati kako ovaj svijet učiniti boljim a da  oni što nas nekada budu ispraćali, isprate nas s lijepim sjećanjem. Manje trebamo misliti na sebe a više na naše bližnje. Ambasadori i veleposlanici imaju diplomatski imunitet, sve su im granice otvorene. Budimo i mi „ Ambasadori“ maloga Isusa da se granice neba otvore i da radosna srca živimo dok je volja i napustimo ovaj svijet kada budemo pozvani.

Želim Vam dragi prijatelji, obilje Božjega blagoslova uz stari tradicionalni pozdrav: Na dobro Vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo.