Sarajevski listovi «okrenuli ploču»: Ako volite BiH, ne glasujte za Komšića

te manje-više otvoreno poručili da svi oni koji doista vole doista Bosnu i Hercegovinu, a posebno Bošnjaci na čije glasove računa SDP BiH i koji su Komšićeva izborna baza – ne bi trebali glasati za ovog kandidata, naravno ako im je «na srcu» dobrobit naše zajedničke domovine.
ŠTO SENAD AVDIĆ NEĆE OPROSTITI KOMŠIĆU?

Riječ je o svojevrsnom obratu, jer su svojedobno oba ova lista podržavala Komšića, no očito su rezultati koje je polučio «hrvatski član Predsjedništva» bili razlog za «okretanje ploče», pri čemu je posljednji bahato-primitivni Komšićev istup tijekom TV sučeljavanja u emisiji «60 minuta» bila samo kap koja je prelila čašu.

Tako glavni urednik «Slobodne Bosne» Senad Avdić, u rubrici u kojoj se osvrće na proteklih sedam dana, u svom prepoznatljivom stilu piše sljedeće:

«Milijun sam stvari spreman oprostiti kandidatu za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ŽELJKU KOMŠIĆU: i hinjeni čaršijski provincijalizam, i apsolutnu haustorsko-državničku nedoraslost, i poneku sitno-krupnu korupcijsku afericu u koju se upetljao pri punoj svijesti i savjesti, i besplatne cekere koje iznosi iz Robot Commercea sa svojim stranačkim šefom Zlatkom Lagumdžijom, pa i tužbu koju je, bez vidnih, opipljivih pravnih argumenata pokrenuo protiv mene... Sve sam očekivao i bio spreman prihvatiti od Komšića, samo mu nikada neću oprostiti što me je prisilio da razmišljam da li da glasam za Borjanu Krišto ili za Martina Raguža!? Jer su, i jedno i drugo, za Komšića, ozbiljni, sustavni, precizni ljudi».

S druge strane, urednik tjednika «Dani» Ivan Lovrenović, u opširnom tekstu u kojem kritizira najavljeno savezništvo Lagumdžijinog SDP-a i SBB medijskog tajkuna Fahrudina Radončića, značajan dio posvećuje i Komšiću. Evo što, među ostalim, stoji u Lovrenovićevom tekstu

LAGUMDŽIJINA LUTKA NA KONCU – PRIJEZIR SPRAM BiH

«Na još jedan način vrh SDP-a je pokazao potpuni prijezir i nerazumijevanje političkoga konteksta Bosne i Hercegovine, te nezajažljivu sklonost političkom mešetarenju, ali to je stara priča: Željko Komšić. Pisao sam o toj Lagumdžijinoj podvali i prije četiri godine, kada mu je prvi put Komšić bio izborna lutka na koncu, i kada je mal`ne cijelo Sarajevo i pola Bosne u zanosu klicalo toj kandidaturi i tom izboru, pokazujući dubinsku neosjetljivost za njegov destruktivni efekt među Hrvatima, ali također i po cjelokupne političke odnose u zemlji. Euforija je išla dotle da je bilo i takvih budalastih ocjena po kojima je Komšić javno proglašavan "najvećim hrvatskim političarom u historiji Bosne i Hercegovine".

Učinak koji, međutim, stoji iza ovoga političkog pinocchija poslije četiri godine boravka u velebnome zdanju Josipa Vancaša ravan je nuli, u nekim aspektima i gore od toga - ispod nule.
Doduše, zasluge za takav porazan učinak su timske, pripadaju još više drugoj dvojici, Silajdžiću i Radmanoviću. Ali upravo u toj dimenziji, u dimenziji ekstremne bipolarizacije i antagonizacije na bošnjačko-srpskoj liniji, Komšić kao službeni predstavnik trećih, Hrvata, imao je mogućnost da djeluje autonomno i kohezivno. Mogućnost je imao, ali političkoga kapaciteta i formata - nije.
I sad, kad je to prošlo, i kad bi svatko odgovoran napravio nekakvu vlastitu bilancu pa se makar iz poštovanja prema sebi samome povukao videći rezultat, što imamo? Opetovanu podvalu s kandidaturom, i, što je najjadnije, grčevitu Komšićevu obranu propaloga prošlog mandata u Predsjedništvu, još grčevitiju obranu ponovljene kandidature, i skandaloznu spremnost na još četiri godine parazitiranja u najvišem političkom tijelu zemlje, tako štetnoga po državu i po narod (kojega, kao, "predstavlja").

 KOMŠIĆ NIJE BIO BAHAT PREMA RADONČIĆU, JER JE OVAJ SAD GAZDIN MILJENIK

Oni što su gledali nastup predsjedničkih kandidata na FTV-u u prošli ponedjeljak, a eventualno su imali još nekoga razumijevanja i za Komšića i za SDP-ovu odluku da ga opet kandidira za hrvatskoga člana državnog predsjedništva, mogli su definitivno odbaciti sve iluzije. Gledajući Komšića, vidjeli su, najprije, jednoga bahatog, osionog primitivca s manirama prigradskoga uličara. Zaprepašćujuću agresivnost i neuljudnost, međutim, usmjeravao je ipak proračunato, pazeći dobro da ona ide prema Bakiru Izetbegoviću, tek sporadično prema Martinu Ragužu (u čemu ima logike, jer Komšić najbolje zna da njima dvojici izborno tijelo nije isto), ali nikako prema novom gazdinom miljeniku Radončiću. Vidjelo se, zatim, da sva Komšićeva politička umnost i sav njegov "koncept" rada i angažmana u Predsjedništvu počiva na tupom opravdanju: "Džabe nam sve, kad Radmanović neće!", a da sav osjećaj vlastite važnosti i mjerodavnosti crpi iz resantimana kajmakčalansko-prvoboračkoga tipa: "Ja sam bio u ratu, u rovu!"

dnevnik.ba