Život i djelo Brune Bušića
Ovo je približni opis mučkoga ubojstva revolucionara i karizmatičnog hrvatskog emigranta; točnije, to su nepobitno utvrđene činjenice oko kojih dvojbi nema - sve drugo i danas je obavijeno velom tajne i nerasvijetljeno.
Nitko od mogućih očevidaca nije dao nikakve podrobnije informacije o događaju, a očevid francuske policije i istraga koja je uslijedila obavljeni su traljavo i nemarno.
Najpoznatiji i najznačajniji poratni hrvatski emigrant ubijen je od strane plaćenika jugoslavenskog SDB-a, s leđa, iz zasjede: podmuklo, zaplotnjački, onako kako to rade žbiri, uhode, kukavice i drumski razbojnici.
Zašto?
Zato što se tadašnji zločinački jugoslavenski režim panično plašio istine. Svaka njegova izgovorena ili napisana riječ u krugovima tadašnjih vlastodržaca izazivala je strah. A radio je neumorno, danonoćno, ne štedeći se i ne obazirući se na opasnosti kojih je itekako bio svjestan.
Brunu se nije moglo ušutkati, uplašiti, niti potkupiti - mogli su ga jedino ubiti i to su na kraju učinili. Oni koji su htjeli zatrti svaku misao o slobodi hrvatskoga naroda i kontrolirati sve što se govori, piše i misli.
Krvnicima su trebale godine da ispletu svoju mrežu, ostvare zločinački naum i ušutkaju glas istine.
Nalogodavci ubojstva sjedili u samome državnom i političkom vrhu tadašnje SFRJ, a neposredni egzekutor bila je tajna komunistička policija (SDB) čiji su operativci organizirali i izvršili ovu kao i brojne druge likvidacije hrvatskih emigranata.
Nakon izvršenog zločina, oko tog događaja smišljeno su ispleli čitavu mrežu glasina i dezinformacija koje su bile ciljano usmjerene na to da činjenice nikad ne izađu na vidjelo.
Istraga vođena u Francuskoj u godinama poslije samoga ubojstva (koja je službeno zaključena 1982.) kao i sramotno fingirano „suđenje" do kojega je došlo u samostalnoj Republici Hrvatskoj ne samo da nisu doprinijeli rasvjetljavanju zločina, nego je od svega što se te večeri 16. listopada 1978. godine dogodilo u Rue de Bellevilleu stvoren još veći misterij.
Mada se pouzdano znalo tko je naredio, organizirao i proveo egzekuciju, pravih dokaza nije bilo ili su oni ostali nedostupni sudu.
Stvarne činjenice u svezi nalogodavaca i organizatora Bušićeva ubojstva dobile su konačnu potvrdu tek na suđenju bivšim visokim operativcima SDB/SDS Jugoslavije i Hrvatske, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Visokim zemaljskim sudom u Munchenu (u studenome 2015. godine), kada je objelodanjen originalni dokument s operativnog sastanka u SUP-u SRH, održanom 11. siječnja 1977. godine (naslovljen:
„ZAKLJUČCI SA ODRŽANOG OPERATIVNOG SASTANKA U RSUP SRH, A U VEZI NEKIH NAJNOVIJIH NAJAVA TERORISTIČKIH AKCIJA OD STRANE USTAŠKE EMIGRACIJE"), na kojemu su osim operativaca i načelnika centara SDS-a za Split i Karlovac bili nazočni i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a.
Sadržaj dokumenta izvan svake sumnje potvrđuje kako je jedan od operativaca imao svoga doušnika u Bušićevom bliskom okruženju, te decidirano navodi kako Bušića treba „neutralizirati" i poduzeti sve druge radnje „u cilju onemogućavanja namjera ovih ekstremnih pojedinaca i grupa". (Opširnije: http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/ekskluzivno-prvi-objavljujemo-dokument-udbe-u-kojem-se-predlaze-ubojstvo-brune-busica-a-koji-moze-biti-presudan-na-sudenju-perkovicu/186397/)
Hrvatski idealist i revolucionar, novi lider hrvatske emigracije, nepomirljivi i neustrašivi borac za nacionalnu slobodu, usmrćen je u dobi od 39 godina.
No, komunistički krvnici izgubili su iz vida da se riječ, misao i istina ne mogu ubiti i da će Ante Bruno Bušić nakon smrti ostati nacionalni simbol otpora potlačenog i obespravljenog hrvatskog naroda kojega se nije moglo slomiti nikakvim nasiljem - pa ni kukavičkim postavljanjem zasjeda i atentatima iz mraka na njegove najbolje sinove. Legenda o neustrašivom domoljubu ostala je Hrvatima trajni putokaz na putu izlaska iz tamnice i oslobađanja od okova i nadživjela sustav koji mu je surovo i bezdušno oduzeo život. Bruno, nažalost, nije dočekao toliko žuđenu i sanjanu slobodu, ali njegov narod jeste.
Srce domoljuba koji je još za života postao svjetionik u borbi Hrvata za državnu samostalnost prestalo je kucati istoga dana kad je na stolicu Svetoga Petra u Vatikanu sjeo jedan drugi veliki borac za svoj narod, slobodu i ljudsko dostojanstvo potlačenih, Poljak Karol Jozef Wojtyla, za čijega će pontifikata zločinački komunistički sustav u Europi doživjeti svoj konačni krah.
Zašto su ga ubili
Bruno se već od 1965. godine (kao mladić u dobi od 26 godina), u vrijeme dok je radio kao suradnik dr. Franje Tuđmana u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, ozbiljno bavio istraživanjima vezano za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, što je u tadašnjoj državi bilo ne samo nepoželjno, nego i strogo zabranjeno, pa i vrlo opasno.
Mit o ustaškom logoru Jasenovac i sustavno "napuhavanje" brojki srpskih i drugih žrtava u NDH s krajnjim ciljem stvaranja monstruozne teorije o "genocidnosti" hrvatskoga naroda, već su postali sastavnicom službene srpsko-komunističke historiografije sazdane na konstrukcijama i krivotvorinama i tko god se drznuo taknuti u te dogme dovodio je sebe u pogibelj.
Dr. Tuđman i Bušić su unatoč opasnostima kojih su bili potpuno svjesni, pod danonoćnom prismotrom SDB-a, okupili oko sebe tim koji je radio na ovim istraživanjima i te su rezultate periodično objavljivali u tiskovinama koje su im bile dostupne.
Bruni je prvi put suđeno već 1966. godine (zajedno s Ivanom Gabelicom, Markom Barišićem, Rudolfom Arapovićem i Zvonkom Drkulcem) zbog "čitanja emigrantske štampe i davanja drugima na čitanje" (Hrvatska revija, Mlada Hrvatska) i tada (ne čekajući pravomoćnost presude) prvi put bježi u inozemstvo, gdje se zadržava nešto više od 3 mjeseca (od rujna do kraja prosinca). Vraća se na nagovor svoga zaštitnika i prijatelja dr. Tuđmana i taj povratak računa mu se kao olakotna okolnost.
Drugi put suđen je 1972. godine s dr. Franjom Tuđmanom (kad obojica dobivaju po dvije godine zatvora zbog "širenja neprijateljske propagande") s kojim ne prekida suradnju sve do smrti.
Godine 1974. konačno zauvijek napušta Hrvatsku, nakon što je po nalogu jugoslavenskih udbaša teško pretučen od 15-ak nasilnika na dubrovačkom Stradunu (nedugo po izlasku iz zatvora).
Svjestan je da ga neće ostaviti na miru i da može očekivati još brutalnije napade, a vjerojatno i likvidaciju. Uz sve to bio je bez plaće i ikakve mogućnosti zaposlenja u dogledno vrijeme, bez stana i osnovnih uvjeta za normalan život.
Već poznat kao novinar i autor brojnih zapaženih radova, on u hrvatskim emigrantskim krugovima ubrzo postaje jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih intelektualaca, te u tadašnjoj krovnoj emigrantskoj organizaciji HNV (Hrvatsko narodno vijeće) 1977. godine biva biran i u najuže vodstvo. Prije izbora (koji su održani od 6. do 10. listopada u Bruxellesu), sa svojim je suradnicima utvrdio polazišta za daljnji politički rad u sljedećih 7 točaka:
1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;
2. Dje¬lat¬na veza Domovine i izbjeglištva;
3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
4. Nadideologijska nacionalna borba;
5. Ne¬utra¬l¬nost u pri¬jeporu Istoka i Zapada;
6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i
7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.
S najviše glasova, izabran je za člana Sabora HNV-a i pročelnika Ureda za pro¬mi¬džbu i tisak. U isto vrijeme pokreće i uređuje Hrvatski vjesnik koji izlazi u nakladi HNV-a.
Nemoguće je na ograničenom prostoru nabrojiti sve ono što je Bruno Bušić u posljednjim godinama života poduzimao vođen idealima samostalne i slobodne Hrvatske. On živi potpuno predan svojoj misiji, kao da zna da mu je vrijeme ograničeno. Neprekidno piše, putuje, povezuje se s istomišljenicima i neumorno radi na promociji platforme novog političkog kursa hrvatske emigracije koja je bila nešto posve drugačije u odnosu na sve dotadašnje programe.
U više navrata sastaje se i s istomišljenicima iz Domovine (dr Franjom Tuđmanom i drugim ljudima od povjerenja), a sve u cilju snaženja i oživotvorenja nove političke platforme HNV-a, lobira kod utjecajnih medija u korist promicanja istine o Hrvatskoj itd., itd.
Jedinstvo hrvatskog iseljeništva i njegovo okupljanje oko koncepcije nacionalne pomirbe što ju je zagovarao karizmatični revolucionar čiji je ugled rastao iz dana u dan, bili su trn u oku jugoslavenskim komunističkim vlastodršcima.
Oni su domete i mogućnosti dotadašnje ("stare") hrvatske emigracije znali, nju su dobrim dijelom imali pod kontrolom (putem guste mreže agenata i doušnika) i te razjedinjene i razdrobljene skupine i organizacije za režim u Jugoslaviji nisu predstavljale realnu i ozbiljnu opasnost.
No, ova nova snaga koja se okupljala oko Bušića (i naročito u tadašnjem HNV-u), shvaćana je od strane režima kao gorući problem koji se moralo riješiti po svaku cijenu. Nije se smjelo dopustiti bilo kakvo ujedinjavanje državotvornih snaga na novom programu, jer to je među ostalim značilo da će se zapadni demokratski svijet konačno upoznati sa stvarnim hrvatskim nacionalnim ciljevima, položajem Hrvata u Jugoslaviji i shvatiti pravu istinu o Hrvatskoj i njezinoj emigraciji.
Titov režim težio je u svijetu zadržati staru sliku hrvatske emigracije od koje je u doslovnom smislu riječi napravljen bauk. Hrvatski iseljenici bili su u većini stigmatizirani kao „ustaše", „teroristi", „ekstremisti", „zločinci", "krvoločne zvijeri", ubojice bez skrupula i morala (pogotovu oni angažirani u nacionalnim emigrantskim organizacijama) i tako u percepciji najvećeg dijela potpuno neobaviještene zapadno-europske javnosti izjednačeni s ozloglašenim i do granice bljutavosti oklevetanim Pavelićevim ustašama iz Drugoga svjetskog rata.
Nije se, dakle, smjelo dopustiti da emigracija okupljena oko Brune Bušića svijetu pokaže demokratsko, uljuđeno i civilizirano lice Hrvata koji dijele iste vrijednosti s demokratskim zapadnim zemljama i traže samo ono što po prirodnim i Božjim pravima pripada svakom narodu pod kapom nebeskom; trebalo ih je zadržati na razini „koljača", „zlikovaca" i „terorista" čiji je jedini cilj nasilje i destrukcija.
Veliku opasnost po jugoslavenski režim predstavljalo je i ujedinjavanje domovinske i iseljene Hrvatske čije naznake su se već ozbiljno pojavljivale i u čemu je Bruno Bušić opet igrao najveću ulogu. Neki od najviđenijih hrvatskih disidenata i žrtava režima iz Domovine, intelektualci koji su imali hrabrosti javno izreći istinu i po cijenu života, dali su primjerice, brojne izjave i intervjue za inozemne medije u kojima su progovorili o stvarnosti u kojoj žive Hrvati i drugi građani Jugoslavije.
U tom smislu, vrijedno je spomenuti emisiju švedske televizije („Hrvati - teroristi ili borci za slobodu" - emitirana 2. veljače 1978. godine) koju je upravo Bruno osmislio i uvelike doprinio njezinom prikazivanju. U toj TV emisiji koja je u tadašnjoj Jugoslaviji izazvala uzbunu i ogorčenje komunističke klike, govorili su: povjesničar dr. Franjo Tuđman, zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić, filozof Vlado Gotovac, akademik Petar Šegedin, jedan od lidera studentskog pokreta iz razdoblja Hrvatskog proljeća Ivan Zvonimir Čičak, te odvjetnik i istaknuti intelektualac Lav Znidarčić.
U okviru emisije prikazan je i kratki promidžbeni film istog naslova („Hrvati - teroristi ili borci za slobodu") koji je sniman u svrhu promoviranja hrvatske revolucionarne ideje (dijelom u njemačkom gorju Schwarzwald, a dijelom u američkoj državi Ohio).
U jednoj kadru filma, među maskiranim osobama s hrvatskim grbom na rukavima koje izvode vježbu s oružjem, na trenutak se pojavljuje lice Brune Bušića - bez maske. Ova nesmotrenost koštala ga je zabrane ulaska u Njemačku i uzrokovala brojne druge probleme, ali pružila i formalni povod za smaknuće, jer su jugoslavenski komunisti konačno dobili „ključni dokaz" kako je riječ o "ustaši", „teroristu" i „legitimnoj" meti koju je prijeko potrebno „neutralizirati" zbog „zaštite ustavnog poretka SFRJ".
Dakako, i oni su sami dobro znali da Bruno nije nikakav "ustaša" ni ekstremist. Njegov „crimen" sastojao se u dosljednom, sustavnom i znalačkom seciranju jugoslavenske društvene i političke zbilje, pisanju radova koji su se odnosili na istinu o žrtvama rata i poraća, razbijanju jasenovačkog i drugih srpsko-komunističkih mitova i crnih legendi o Hrvatima kao „genocidnom i zločinačkom narodu", analizama koje su dokazivale kakav je stvarni položaj hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji i opetovanom i otvorenom naglašavanju potrebe rušenja totalitarnog komunističkog sustava kao preduvjetu za ostvarivanje demokratske, slobodne, samostalne i suverene hrvatske države - jedinog jamstva dostojanstvenog i slobodnog života naroda kojemu je pripadao.
Tito i njegovi poltroni dobro su znali da će jedino fizičkom eliminacijom onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije oko novousvojenog programa.
Odluka o likvidaciji donesena je na najvišoj razini u tadašnjem Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka (kojemu je od 1975. do 1982. godine predsjedao Vladimir Bakarić), a egzekucija je prepuštena SDB-u.
"Državni neprijatelj" od gimnazijskih dana
Bruno je rođen 6. listopada 1939. godine u zaseoku Bušića Draga, u selu Vinjani Donji, kraj Imotskog. Već s tri i pol godine ostaje bez majke i to će (kako je sam napisao u jednome pismu 27 godina poslije) biti izvor njegove trajne patnje. Osnovnu školu pohađa u rodnim Vinjanima Donjim, gimnaziju u Splitu, a u Zagrebu završava ekonomski fakultet (poslije napuštanja studija filozofije i francuskog jezika) 1964. godine.
Odrastanje u Imotskoj krajini, patrijarhalnoj sredini u kojoj su katolička vjera, nacionalni ponos i njegovanje vlastitog identiteta oduvijek bili sastavnicom nepisanog društvenog kodeksa i životne svakodnevice u bitnoj je mjeri utjecalo na formiranje ličnosti maloga Brune. Od malih nogu sretao se s narodnim pričama i legendama o junaštvu predaka i njihovom otporu prema turskim osvajačima, a budući da je i u samoj obiteljskoj lozi imao hajduke čija je slava bila nadaleko poznata, prvi njegovi pisani radovi prožeti su ovom tematikom. Mnogo je čitao i to ne samo literaturu vezanu za povijest svoga kraja i hrvatskoga naroda i uglavnom onu koja je po svome sadržaju bila namijenjena starijim uzrastima.
Tako je, primjerice, već s 11 godina kupio knjigu „Pisma strijeljanih"
koja je sadržavala pisma iz Drugoga svjetskog rata što su ih pisali (od njemačkih okupacijskih vlasti na smrt osuđeni) pripadnici francuskog pokreta otpora, početkom pedesetih pročitao je knjigu „Slučaj Andrije Hebranga" (autor Mile Milatović, iz tiska je izašla 1952. godine u Beogradu), knjigu Svetozara Pribićevića „Diktatura kralja Aleksandra" (objavljena 1953. godine također u Beogradu), a njegovo zanimanje budile su i teme vezano za hrvatsko-srpske odnose kroz povijest i razna druga literatura. Obdaren znatiželjom i nespornom inteligencijom, Bruno je rano počeo tragati za skrivenim istinama, koje su na nesreću bile vrlo nepoželjne u državi u kojoj je odrastao i planirao graditi budućnost.
U dobi od trinaest godina, kao učenik trećeg razreda gimnazije u Imotskom, u časopisu „Pionir" objavljuje prvu kratku pripovijetku („Kako su se Bušići borili protiv Turaka") i nastavlja sa sličnim književnim prilozima i u drugim tiskovinama („Vidik", „Polet"), a već 1955. godine postaje dobitnikom „Poletove" nagrade. Ocjenjivački odbor za dodjelu nagrade ocijenio je njegovo pisanje vrlo uspješnim i već je tada bilo vidljivo kako se radi o izvanrednom književnom talentu. Jedini problem s kojim se u vrijeme školovanja morao nositi bila je njegova urođena govorna mana (mucanje) i ona mu je predstavljala izvjesnu teškoću u komunikaciji s okolicom, ali, s druge strane, možda je upravo to u neku ruku doprinosilo da se njegov spisateljski dar razvije u još većoj i značajnijoj mjeri. Kroz čitavo školovanje isticao se svojom marljivošću i pristojnim ponašanjem što je zabilježeno u svim arhivima škola koje je pohađao i izdanim svjedodžbama.
Pripovijetke je pisao i kasnije, u zrelijoj životnoj dobi (1967/69. godine), kao i pjesme, ali su historiografija, publicistika i novinarstvo ipak ostali trajna preokupacija koja mu je na koncu usmjerila i odredila životni put.
Njegov spisateljski i novinarski rad prekidan je progonima, ali on se uvijek tvrdoglavo vraćao, uporno, ustrajno i hrabro vodeći svoje bitke za istinu i razbijanje uvriježenih mitova i stereotipa nametanih i propagiranih od strane srpsko-komunističkog propagandnog stroja.
Imao je čast i privilegij postati i jedan od najmlađih „državnih neprijatelja" na području tadašnje Jugoslavije, budući da je već s nepunih 17 godina (kao učenik drugoga razreda gimnazije), u proljeće 1956. godine bio predmetom interesiranja UDB-e (o čemu postoji i autentična dokumentacija).
Ovaj status stekao je nakon provedene „ankete" koja se organizirala u okviru redovite nastave (i čija je svrha bila provjeriti kako „dišu" budući akademski građani). Ovakve i slične „ankete" pažljivo su pripremane u partijskim tijelima, a UDB-a je (kao jedan od glavnih čuvara sustava) bila zadužena za sastavljanje pitanja i praćenje rezultata koji su se dobivali i odražavali stavove mladih ljudi u odnosu na važna društvena, etička i politička pitanja.
Ispostavilo se da je upravo ta „anketa" odigrala jednu od presudnih uloga u stavu režima prema mladom i buntovnom Bušiću, ali i njega samoga učinila još tvrdokornijim borcem za ideale u koje je vjerovao.
Od ukupno 10 postavljenih pitanja, velika većina njih odnosila se na sasvim uobičajene probleme (životni uvjeti učenika, školski program i sl.), a samo dva na konkretne stavove od posebnog interesa za režim (pitanje br. 6: „Vjeruješ li u Boga?" i pitanje br.10: „Što ti se čini, je li bolji stari sistem ili današnji?").
Dakako da je Bruno jako dobro znao što bi bilo po volji onima koji su „anketu" osmislili, ali očito nije mogao sebi dopustiti odstupanje od životnih načela i vlastitih uvjerenja i promišljanja, pa je sasvim otvoreno i jasno napisao kako u Boga vjeruje i obrazložio zašto. Isto tako postupio je i odgovarajući na pitanje br.10, navodeći:
„Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja." (Opširnije: http://www.hrvatskipolitickiuznici.hr/content/view/40/4/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.10.2016.)
Uprava gimnazije odmah je ("po službenoj dužnosti") o svemu izvijestila nadležna partijska tijela i dostavila im „inkriminirane" anketne materijale za sve učenike koji su izražavali „nepoćudne" stavove (što je vidljivo iz prepiske ravnatelja gimnazije i udbinog operativca zaduženog za ovaj dio posla - što je poslije propasti komunizma izašlo na vidjelo kad je arhivska građa ugledala svjetlo dana; vidi: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com; stranica posjećena 12.10.2016.). Od tada nadalje Bruno je bio pod prismotrom. Više ga nisu puštali s oka.
„Tajna organizacija hrvatske inteligencije" (koju su utemeljili gimnazijalci iz Imotskog, Posušja i Širokog Brijega 1957. godine, a među kojima je bio i Bruno), bila je još jedna stepenica na njegovom putu prema stjecanju statusa „antidržavnog elementa". U njoj se okupila nekolicina nezadovoljnika tadašnjim društveno-političkim prilikama u zemlji. Naravno, ta organizacija nije predstavljala nikakvu ozbiljnu snagu niti prijetnju za državu i sustav, ali je dobro došla represivnom aparatu da nastavi s progonima neistomišljenika - iako se radilo o malodobnicima. Uvidom u dokumenta iz arhiva UDB-e, vidljivo je da su svi akteri ove organizacije praćeni od samoga početka, a nije isključeno da je ista i formirana na njezin poticaj, s ubačenim konfidentima čija je zadaća bila nalogodavcima dostavljati sve informacije od interesa za tajnu policiju. Svi članovi organizacije svrstani su među „ustaše" što je bila etiketa koja je u to vrijeme značila neku vrstu izopćenje iz društva.
Tako se Bušić konačno i zauvijek našao na drugoj strani, obilježen i stigmatiziran kao „dokazani državni neprijatelj". Slijedi njegovo izbacivanje iz gimnazije (13. studenoga 1957. godine), s nekolicinom istomišljenika. Od tada nadalje, bili su pod stalnom paskom UDB-e, o čemu svjedoče dokumenta vezano za njihovu operativnu obradu. (Vidi: isto-)
Pravo na nastavak obrazovanja stječe tek pošto je od strane Vrhovnog suda NR Hrvatske 4. listopada 1958. godine uvažena žalba što ju je podnio s nekolicinom prijatelja kojima je također bila izrečena trajna zabrana školovanja na cijelom području tadašnje FNRJ.
Bruno nastavlja svoj hod po trnju. Napušta studij filozofije i francuskog jezika u Zagrebu i završava ekonomski fakultet. Po svršetku studija, jedno vrijeme radi u poduzeću „Geoistraživanje - Elektrosond", u Zagrebu, a zatim slučajno doznaje kako postoji mogućnost zapošljavanja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske i šalje zamolbu za prijam.
Utemeljitelj i ravnatelj Instituta, dr. Franjo Tuđman, 23. lipnja 1965. godine potpisao je Rješenje kojim se Bruno prima na posao. Od tada nadalje, ova dvojica domoljuba i neumornih boraca za slobodnu i samostalnu Hrvatsku bit će sudbinski vezani jedan za drugog sve do Bušićeve smrti.
U vrlo kratkom roku napisao je nekoliko zapaženih priloga vezano za gospodarstvo, ratne štete, privrednu reformu itd., a što je tiskano u časopisu „Razlog". U to su mu vrijeme dostupni mnogi dokumenti koji su za širu javnost bili tajna, pa se među ostalim bavi i utvrđivanjem stvarnog broja žrtava Drugoga svjetskog rata, koristeći pri tomu i povjerljive podatke Savezne komisije za popis žrtava rata SIV-a iz 1964. godine. Vrijedno i pedantno prikupljao je građu za svoj rad na tu temu, a mnoge utvrđene činjenice i podatke kasnije je publicirao u svojim tekstovima.
Nakon što je (9. kolovoza 1965.) uhićen od strane policije i pritvoren, obustavljeno je objavljivanje posljednjeg teksta iako je rukopis već bio spreman za tiskanje.
Slijedi suđenje (1966. godine), prvi bijeg u inozemstvo, povratak u Hrvatsku, a potom druga (već dijelom opisana) emigracija.
S krivotvorenom putovnicom i uz pomoć franjevaca (Hercegovaca) koji su iz Njemačke došli po njega automobilom, najprije putuje u London gdje traži i dobiva privremeni politički azil. Odmah započinje s novinarskim radom u Novoj Hrvatskoj objavljujući niz tekstova u kojima progovara o naravi jugoslavenskog režima i njegovoj tamnoj strani kao i aktualnom političkom trenutku. Slijedi razlaz s urednikom Jakšom Kušanom i sredinom 1976. godine prestaje pisati za ovaj list.
U međuvremenu objavljuje tekstove i u drugim hrvatskim tiskovinama koje su bile vrlo čitane u iseljeništvu (Hrvatski tjednik Danica i Hrvatska borba). Neki od njih objavljeni su tek 1979. godine (poslije njegove smrti).
Od travnja 1976. često putuje zapadnom Europom (Njemačka, Francuska, Danska, Belgija, Švicarska, Španjolska, Nizozemska), susreće se s brojnim sunarodnjacima, a posredno se uključuje i u akciju zaposjedanja američkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika (sa Zvonkom i Julienne Bušić, Franom Pešutom, Slobodanom Vlašićem i Petrom Matanićem) u rujnu iste godine.
Cilj ove skupine hrvatskih domoljuba bio je upoznati javnost zapadnog svijeta s položajem Hrvata u Jugoslaviji, što se planiralo uz pomoć letaka koji su bacani iznad SAD- a, Kanade, Engleske i Francuske.
„Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se je u radu oko tekstova ‘Poziv na dostojanstvo i slobodu' i ‘De¬kla¬racije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga' koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Fran¬cu¬ske. [Tekstovi Brune Bušića ‘Apel američkomu narodu' i‘Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga' objavljeni su u milijunskoj nakladi na engleskom jeziku u dnevnicima: The New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, LA Times, International Herald Tribune iz Pariza, a i drugdje su prenošeni djelomice ili u cijelosti. Letci su bacani iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza (prema The News-u (NY) i iznad: New Yorka i Chicaga), a krajnji, nedostižni cilj bila je Hrvatska. Tekst ‘Poziv na dostojanstvo i slobodu' namijenjen je Hrvatima.] Nakon što su se izvođači te akcije u Parizu predali i bili zatvoreni te suđeni na teške zatvorske kazne, Bušić je s posebnim osjećajem pisao gospođi Julienne Bušić..." (Vidi: (http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.htm; stranica posjećena 13.10.2016.)
Sve završava tragično, jer prigodom nestručnog rukovanja bombom (koju su otmičari postavili kao upozorenje u zračnoj luci) nakon pokušaja njezine neutralizacije dolazi do eksplozije kojom prilikom gine jedan američki policajac, pa su Zvonko i Julienne Bušić osuđeni na doživotni zatvor, a ostali sudionici akcije na višegodišnje kazne robije. Prigodom izricanja presude u zapisnik je upisana izjava suca koji je vodio postupak vezana za Zvonka Bušića, u kojoj je rečeno kako „gospodin Bušić nije terorist ni zločinac" i da je unatoč pogrešno usmjerenom djelovanju bio vođen plemenitim idealima oslobođenja svoga naroda. Isti je sudac također izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna i zatražio da se prvooptuženog (Zvonka Bušića) pusti na uvjetnu slobodu nakon odsluženih 10 godina kazne.
Ovaj slučaj ostao je upamćen i po brojnim drugim zanimljivim detaljima - primjerice, činjenici da su brojni putnici (taoci) iz otetog zrakoplova molili američke vlasti i sud za blažu kaznu i nudili se optuženima kao svjedoci obrane. Unatoč svemu, pa i preporuci suca, Zvonko Bušić ostao je u zatvoru 32 godine.
-nastavlja se
Zlatko Pinter
Vezani članci