Žena koju Hrvatska ne smije zaboraviti

Sadaje već duže vrijeme nema u javnosti, ali ona je tu, među nama.
Pa, gospođo Tuđman, sretan Vam rođendan! (r. 24. srpnja 1926. u Zagrebu.)
Uz ime Ankice Tuđman uglavnom se vežu poniznost, zahvalnost. To su inače pojmovi koji se u povijesti vežu uz veličanstvenost uloge žene i majke. A ona je bila i mnogo više od toga.

Za dr. Franju Tuđmana se udala još 1945. Njihova su djeca sinovi Miroslav i Stjepan, te kćerka Nevenka. Jedno vrijeme živjeli su u Beogradu, a potom su se početkom šezdesetih vratili u Zagreb. Prošli su "Scile i Haribde". Nikada im nije bilo lako, baš kao ni jednom Hrvatu koji je poput ove obitelji neprestano sanjao hrvatsku državu. Ali, i u najtežim životnim trenucima, gospođa Tuđman uvijek je podržavala suprugove vizije, koje su u vrijeme diktature Josipa Broza izgledale neostvarivo, kao da Sava nikada ne će poteći prema Zagrebu. Poticala je Tuđmana, samo onako kako to žena zna, da od započete borbe ne smije odustati, bez obzira što je bilo i onih koji su bili protiv ideje stvaranja hrvatske samostalnosti, što im je često remetilo san, donosilo mržnju, progone i nepravde. Ali, natrag se nije moglo, čak ni kad su im počeli i proganjati obitelj. Nikada nisu pristajali na prekrajanja bliže i dalje povijesti.

Koliko su im samo proganjali djecu, poglavito nakon smrti njihova oca dr. Franje Tuđmana. Stekli smo dojam da su određene Udbaške strukture, nakon iznenadne smrti Franje Tuđmana, neprestano radile na tome da se iz javnosti ukloni i sva obitelj Tuđman, da ne ostane kamen na kamenu. Prebrzo se zaboravio hrvatski Domovinski rat, stvaranje države, a samim time i doprinos Franje Tuđmana, njegove obitelji, ali i hrvatskih branitelja i stradalnika.
Ime gospođe Ankice Tuđman sigurno će ostati upisano u hrvatskoj povijesti. A kad će se praviti anketa o stotinu najutjecajnijih žena - Hrvatica, njezino ime bit će sigurno negdje na vrhu.
Iznimna mi je čast što imam i što sam imao prigode surađivati s jednom takvom ženom, koja živi skromno u zagrebačkoj Nazorovoj ulici. Uvijek se radujem kad me pozove na kavu ili čaj. Kad me nazove. Ili kad mi ne znam po koji puta u svom stanu pokazuje sve ono što je bilo vezano uz njezina supruga. Često smo se znali naći i na grobu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, na Mirogoju. Obično dođe taksijem, s nekom skromnom plastičnom vrećicom, a u kojoj su lampioni i upaljač. Nema službenog vozača, ni službeni automobil, iako je bila prva dama Hrvatske. Što bila, ona je to još i danas.

Kad joj je bilo najteže? Kad je zajedno sa suprugom izgubila sve osim ponosa, i nade u bolji život. 11. siječnja 1972. zatvorila je komunistička bagra, a kako ih drugačije nazvati, dr. Franju Tuđmana sa suradnicima. Devet mjeseci proveo je u istražnom zatvoru kao politički zatvorenik. Krajem 1973. novi šok: Ankica Tuđman umirovljena je jer se "u potpunosti solidarizirala u političkim pogledima sa suprugom". Tuđmana su uhitili i 1982. I osudili ga na tri godine zatvora i pet godine zabrane javnog nastupanja zbog četiri intervjua dana stranim novinarima. Ankica priča da su tada samo rijetki ostajali uz njih. "I oni koji su mi htjeli pomoći, bojali su se jer Brozov sistem gotovo je isto tretirao one koji su bili i za Tuđmana"-prisjetila se.

Međutim, čvrsta i nepokolebljiva vjera u Boga i Hrvatsku morala je jednog dana polučiti i rezultate. Tuđman je stao uz svoje branitelje. Srpski i crnogorski agresor, te zločinačka JNA i domaće izdajice, morali su biti bačeni na koljena. Znao je, prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa, što bi za Hrvate značio poraz, što na žalost mnogi i danas ne shvaćaju.
Gdje je bio Tuđman, tu je bila i njegova Ankica. Rado ju je slušao i prihvaćao i njezine primjedbe, a ako koju i nije, "prva dama u Hrvata" nije se ljutila.
Nikada ne ćemo zaboraviti posljednji javni nastup dr. Franje Tuđmana. Ako se sjećate, umjesto u bolnicu, otišao je automobilom za Medvedgrad. Bio je početak studenoga i bilo je prohladno. Ankica ga je čvrsto uhvatila pod ruku i pomogla mu da položi vijenac - za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Unatoč jakim bolovima nije želio otići u bolnicu prije nego li oda počast svima onima koji su ga slijedili na putu prema samostalnoj Hrvatskoj, a kojih na žalost više nema. Ima li još neki državnik u svijetu da je slično učinio? Bio je toliko slab da je zbog bolova napisao i krivi datum u spomen knjigu, pa je umjesto 1. studenoga, napisao 1. prosinca. Ankica je stajala kraj njega dok je pisao: "Na dan Svih svetih položio sam vijenac u čast svih onih koji su živjeli, stradali, patili, umirali i ginuli da bi hrvatski narod mogao preživjeti i na kraju ostvariti svoju slobodnu i nezavisnu državu."
Ostalo je povijest.

Međutim, gospođa Tuđman i dalje aktivno provodi svoje umirovljeničke dana. Uspješno vodi Humanitarnu zakladu za djecu Hrvatske. "I jednom kunom možemo pomoći!"- često ističe. Skrbi o siromašnoj djeci, poglavito onoj koja su ostala bez roditelja u hrvatskom Domovinskome ratu. Vremena su teška, ali ona se ne predaje. I danas je zahvalna dr. Ljiljani Kostović, što joj je predložila da prihvati nešto takvoga.

Da, priredila je i (tri) značajne knjige - "Hrvatsko ratno znakovlje - Domovinski rat 1991.-1992." Čisti prihod od knjiga opet ide u njezin humanitarni fond.
Stoga, hvala Vam gospođo Ankice. I sretan Vam rođendan!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)